Da, sada, nakon tri godine, je jasno da je David Bowie snimio album “Blackstar”, znajući da mu se smrt približava. Sada postaje puno jasnije zašto je album obojao tmurnim i tamnim tonovima, zašto je ritam sekcija vodila kompozicije rastrzanim ritmovima i zašto je uloga saksofona toliko velika. Sada postaju jasniji disonantni tonovi koje je producent ubacivao u muzičku sliku, kako bi dočarao ono što je Bowie želio reći s tekstovima.
David Bowie je tijekom svih svojih života manipulirao medijima, manipulirao muzikom pa i samim sobom, sve u svrhu podcrtavanja alter-ega kojeg je živio u toj fazi.
Počeo je kao “major Tom“, da bi na scenu donio Ziggy Stardusta. Ziggy je živio svoj život, dovoljno dugo da Bowie stvori rijeku sljedbenika, promjeni tokove tadašnje muzike i onda, preko noći, Ziggy odlazi u povijest i na scenu stupa Tin White Duke u “plastic soul” fazi.
David Bowie – “Space Oddity”
Ne zadovoljavajući se postignutim i nikada ne spavajući na lovorikama, umjesto da nastavi lagodan život kao pop zvijezda u liku Ziggya, Bowie prelazi Atlantik i u srcu soula počinje život novog alter-ega. Snimivši neke od svojih najboljih albuma u toj fazi, Tin White Duke odlazi praviti društvo Ziggyu, a Bowie se seli u Europu, najprije u Pariz, potom u Berlin i naposljetku se vraća u Pariz.
Na toj tromeđi nastaje čuvena Berlinska Trilogija u kojoj Bowie uz pomoć Brian Enoa i Robert Frippa slika sumornu svakodnevnicu podijeljenog grada, kao parafrazu ljudske duše. Snimajući par stotina metara od bodljikave žice i naoružanih stražara, Bowie iz suradnika izvlači nemoguće – oslobađa ih do krajnjih /svojih/ granica.
Berlinska Trilogija jest obilježila, i svjedoci smo i danas, da je uvijek obilježavala Bowiev stvaralački opus, u stotinama oblika. Na drugu stranu, nasljednik, “Scary Monsters …” je bio album koji je obilježio fazu umjetničkog rada kao jedinstveni uradak, bez prethodnika i relevantnog nasljednika.
David Bowie – “The Man Who Sold the World”
Osamdesete i devedesete je Bowie proveo u nekom “underground” snu, povinujući se trendovima umjesto da ih stvara i prema vlastitom priznanju, to je bio promašaj. No, istovremeno, baš radi pitkosti svojih hitova postaje stadionska zvijezda, svrstavajući se u razred malobrojnih koji su mogli unaprijed računati na puni stadion!
Zdravlje mu se polako, ali sigurno pogoršavalo, te je u novom mileniju usporio s aktivnostima, da bi u prvom desetljeću napravio pauzu, kako studijsku tako i koncertnu. Doduše, imao je nekoliko koncertnih izleta, ali to su ipak bili izuzeci .
Ničim najavljen, nakon desetogodišnje pauze izlazi “Next Day”, s omotom ploče albuma “Heroes”, preko kojeg je samo nalijepljena bijela naljepnica s imenom albuma. Bila je to jasna poruka onima koji su je znali čitati.
Bowie je izašao s novim albumom, koji je imao malo i skoro nikakvih dodirnih točaka s Berlinskom Trilogijom, čiji je dio album “Heroes”. I kao da poručuje, “skini naljepnicu i imaš “Heroes”!“. Drugim riječima, onaj tko će skinuti naljepnicu je sam Bowie.
David Bowie – “Heroes”
I nije trebalo dugo čekati, uz mnogo “maybe yes, maybe no!“, Bowie izdaje album “Blackstar”, koji već na prvo slušanje objašnjava naljepnicu na prethodniku. Ali ne samo to, “Blackstar” je snimljen sredinom i u drugoj polovini 2015. godine, dakle, u vrijeme kad je Bowie već znao da boluje od neizlječive bolesti, koju je tajio od svih, osim najbližih suradnika i obitelji dakako.
Kreiravši još jedan alter-ego Bowie ponovo kroči potpuno novim poljima zvuka, oslanjajući se na Berlinsku Trilogiju i album “Scary Monsters…”.
Odabravši vrhunsku ekipu free jazz glazbenika osigurava albumu disonantnost i jazz ugođaj. I ne samo to, na iznenađenje, Tony Viskonti je odradio lavlji dio posla pakujući album u rijetko viđenu bombonjeru zvuka. Time se „Blackstar“ približio jednom drugom remek djelu, albumu „Lizard“, grupe King Crimson.
Bowie je u kreiranju ovog albuma bio svjestan vlastitog kraja koji se neminovno približavao i nastojao je ostaviti poruku, na dan izlaska albuma teško razumljivu, ali nakon samo dva dana, kad je preminuo i tajna o bolesti izašla na vidjelo, sve je bilo jasno. Album je “swan song” ovog velikog umjetnika.
David Bowie – “Scary Monsters (And super creeps)”
Da li je i na samom kraju od svoje vlastite smrti stvorio spektakl? Jest, u to nema sumnje, jer album i njegovo vrijeme izlaska je dovoljan dokaz.
Da li je „ovaj“ David Bowie još jedan alter-ego ili je ovaj put, na samom kraju svoje životne priče, on taj, David Bowie, nikada nećemo saznati!
Ono što znamo, kao i uvijek do sada, album će prokrčiti put za nove pravce, povući će sa sobom rijeku sljedbenika i postati kamen temeljac nečega novoga, novoga što će tek doći.
To je David Bowie!
Bowie se ponovo, po tko zna koji put vinuo u visine, pobrao ovacije, okitio se lovorikama i otišao u povijest.
Njegova posljednja uloga je bila ultimativna!
R.I.P. !
Povezani članci
1947. – 2016.
1944. – 2018.
