Nakon pola godine Kries se vratio u Split, ovaj put u klubu Judino Drvo.
Sam dolazak na parking pred klub je bilo svojevrsno iznenađenje, jer po broju parkiranih automobila se dalo zaključiti da je klub već pun. I bio je, i tim je iznenađenje još veće, jer splitski đir nalaže da “moraš kasnit bar dvi, tri ure” od zakazanog termina početka svirke.
Svjetla su se pogasila malo iza deset i to je bio još jedan veliki plus organizatorima.
Kries je na pozornici izašao u svom standardnom sastavu i malo tko u publici nije znao što slijedi. Od prvih nota uvodne “Selo Na Okuke”, pa do posljednje note odjavne “Dodole”, Kries je pošteno, ali i rutinirano isporučio dio repertoara koji je već viđen prije pola godine u Kocki.
Ovaj put paket je bio umotan u nešto blažu formu energije koju su isporučili. (Htjeli to ili ne, neminovno se nameću usporedbe ova dva koncerta, jer sjećanja su još uvijek svježa.)
Kries je endemski bend na našim prostorima i kao kao podlogu upotrebljava narodni melos i ritmove koji silaze s brdovitih i krševitih padina Lijepe Naše. Puno je bendova pokušalo, ali samo je Kries uspio stilski zaokružiti svoj izričaj na način da ostane u okvirima lokacije koja omeđuje izvor nadahnuća i zapakuje ga u diskretni “touch” modernog izričaja.
Naslanjajući se ponajviše na tribalne ritmove podneblja i vokalne eskapade “ojkalica” Kries ne samo da drma publiku svojim udarničkim sekvencama, već i u neku ruku daje na znanje da izvor ma koliko bio star ipak može biti transformiran u “danas” i kao takav isporučen na opće zadovoljstvo svih pred pozornicom.
(Nemam namjeru ulaziti dublje u njihovu svirku, jer to sam već napravio prije par mjeseci u osvrtu na koncert u Kocki kojeg možete naći ovdje!)
Koncert je cijelom svojom dužinom u Judinom Drvu imao oscilacije, uspone i padove, ali ne toliko sa strane igrača na pozornici, već unutar same publike koja je na trenutke oduševljeno bodrila muzičare, da bi već u drugom skoro pa nezainteresirano promatrala što se to odvija.
U tom kontekstu moram spomenuti nedostatak decibela tijekom koncerta, koji su tek pred kraj u maloj količini nadomješteni, ali i neprestani žubor glasova okupljenih, od kojih su neki očito našli za shodno da diskutiraju o “utjecaju vlage na hrvatsku poeziju” za vrijeme koncerta. Jačina zvuka im je to dopustila.
Dakako, to je smetalo mnogima, pogotovo malo udaljenima od pozornice, koji su došli na koncert da bi ga slušali i bili sudionici zbivanja.
Nedostatak decibela je pak dao mekoću ukupnoj zvučnoj slici, te je uz izostanak male, ali bitne psihodelične komponente u izvedbi, sam utisak nakon koncerta i prospavane noći bio da je bio premekan za ono što se od Kriesa očekuje.
Da se razumijemo, Kries su odradili dobar koncert i oko toga nema rasprave. Ono što je diskutabilno jest velika oscilacija atmosfere u klubu, sve do završnih brojeva i samog bisa koji je ipak pokazao Kries u punoj snazi i veličini.
Povezani članci
