Jedno od najugodnijih domaćih iznenađenja ovogodišnjeg SuperUha, uz pulski NLV, bio je Tyger Lamb.
Samom pojavom na pozornici privukli su pažnju, a u toku svirke prostor ispred bine se poprilično napunio. To je samo ukazivalo ono što je na kraju njihovog seta bilo jasno, jedno su od najjačih osvježenja naše scene.
Nastup na SuperUhu je prošao, emocije su se slegle i došlo je vrijeme da se s nogama na zemlji pogleda o čemu se u biti radi.
Prilika se ukazala u Circusu gdje su nastupili pred punim auditorijem.
Pomalo sam umoran od smještanja umjetničkih izraza u neke police i opisivanja na kojim utjecajima je nešto izgrađeno itd itd.., stoga bih ovaj put jednostavno rekao Tyger Lamb su pri kraju svoje potrage za zvukom. Blendirani s mnogih strana, podsjećaju, možda da, ali ne i kopiranje. Originalnost im je podcrtana na nekoliko nivoa koji stopljeni u jednu sliku daju izričaj koji se već debelo poistovjećuje s bendom.
I to im je najveći uspjeh do sada, jer nemojmo biti skromni, previše je oko nas bendova koji godinama pokušavaju naći sebe i u najboljem slučaju površno i labavo se smjeste u sredini u kojoj se baš i ne osjećaju ugodno. Tyger Lamb su van tog miljea.
S jednim albumom iza sebe, s autorskim materijalom koji pršti od ideja, kupili su si kartu za budućnost. Karta je to koja garantira pozornost, ali ne i uspjeh.
Ako možemo reći da je prva faza postojanja benda iza njih i trenutno je eksploatiraju, iza kantuna ih čeka ona druga, isto tako teška, mukotrpna u traženju, kopanju po svojoj utrobi, afinitetima i njihovom usklađivanju, a zove se evolucija. Ova proces je MUST, jer tapkanje u mjestu kad se pliva uz rijeku ne postoji!
Atmosfera u klubu je bila dobra i prije samog koncerta tako da bend i nije imao težak zadatak, već je samo održavati.
Sam koncept koncerta nije bio bitno različit od već viđenog, no ovaj put je bila prilika da se ipak zaroni malo dublje u samu konstrukciju kompozicija i njihovu prezentaciju. Da, album je tu, ali kad bend svira u živo onda je to esenca koja može, ali i ne mora biti prisutna na njemu.
Sve četvero su na pozornici priča za sebe, Ivan Horvatić na bubnjevima je precizan, minimalističko maštovit, što ispada idealna kombinacija s Bruno Vrgočem i njegovom prštečom retro gitarom.
Na drugu su stranu Antonelo Vukić na basu i neizmjerno šarmantna Martina Burulić na vokalu. Isporučujući “masne” bas dionice Antonelo lijepo uvodi vokal u sliku.
Martina Burulić je čak i pojavom u “Annie Hall” retro stilu podcrtala zvuk koji dolazi s pozornice. (O njenom iznimnom vokalu sam već sve rekao u osvrtu sa SuperUha, tako da se nema smisla ponavljati.)
Tijekom koncerta na pozornicu se u tri navrata popeo Davor Bobanac (Ekskurzija Poljoprivredne Škole) i svojom usnom harmonikom obojio Ty zvuk. Melankolični vokal i sjetni zvuk usne harmonike bi možda trebalo malo dublje istražiti u budućnosti, jer ne samo da je zvuk banda dobio zaokret u nešto drugačije vode, nego je dinamika kompozicije dobila sasvim drugu dimenziju.
Koncert je trajao kratko, nepun sat vremena i to je bilo u biti dovoljno da se bend dobro upozna i da se zbliži s publikom.
Tyger Lamb su odradili dobar koncert, vjerojatno već rutinirani, ali prepun svega što rock danas može pružiti. Pored artikuliranog izričaja, svježine, neupitna je količina energije s kojom sve skupa isporučuju.
Velika su nada i time težak teret za njih same, jer očekivanja rastu iz dana u dan, iz koncerta u koncert. Hoće li mladost i talent pobijediti i srušiti prokletstvo drugog albuma, ostaje da vidimo?
Dotle, kad god vam se ukaže prilika, otiđite na njihov koncert. S čašom piva u ruci zabava je zagarantirana i to dobra.
Ne pruža se svaki dan u našoj sumornoj svakodnevici šansa da se večer provede u ovako vedrom raspoloženju, bez patetike i lažnih poza.
Povezani članci
