Jethro Tull – Zagreb, Dom Sportova / 13. Listopada-2018. / impresija!

Jedna malo drugačija priča!

Primio sam tekst ili bolje rečeno impresiju s koncerta u kojem se na iskreni i neuvijeni način seciraju svoji osjećaji i odnos spram velikom Jethro Tullu i njegovom lideru Ian Andersonu.

Tekst je veoma simptomatičan jer bi se mogao generalno primijeniti na veliki dio populacije koja je stasala i sazrijevala uz muziku ove grupe, te u odmaku od pola stoljeća ponovo se srela s njime u živo.

Tekst donosim u integralnoj verziji.

Zahvaljujem autoru Jošku Bakiću!


Sinoć sam bio na jednom impresivnom koncertu.
Kad netko radi jedan te isti posao 50 godina, to je vrijedno poštovanja. Ako je taj posao sviranje i pjevanje, s obzirom na to da to “normalni” ljudi doživljavaju kao hobi, a ne nešto što bi osiguravalo egzistenciju (samo zbog tog stava javnosti, ne zbog neke posebnosti profesije), još je vrjednije, posebno jer je to i moja profesija.

Kad taj netko 50 godina živi svirajući beskompromisno SVOJU glazbu, to je zbilja vrijedno mog divljenja.
Izaći na pozornicu i s najvećim mogućim žarom kojim to može raditi 71-godišnjak, rijetki to mogu. Za ljude tih godina već je uspjeh u 21h (kad je koncert počeo) biti budan i na nogama, a kamoli skakati po bini, svirati i pjevati.

Jethro Tull ima vojsku ljudi iz svih krajeva koji poštuju tih 50 godina rada, potvrdile su to i registracije auta iz cijele Hrvatske i par susjeda, BIH i Slovenije.

Impresivan je i podatak da sam sa svoje 52 godine bio među mlađim posjetiteljima koncerta. Bilo je tu za vidjeti vrlo šarolikog društva, puno glazbenika, starih rockera, ljudi kojima su šezdesete, sedamdesete, opijati i intenzivan noćni život ostavili traga na izgledu, bilo je svakakvih posjetitelja, osim onih koji su česti na dobro posjećenim koncertima, a to je dio ljudi koji dođe iz nekog pomodarstva ili iz puke znatiželje.
Ne, na Jethro Tull dolaze isključivo ljudi koji vole i poštuju njihov opus, nema tu šminkera koji idu da budu viđeni.

Koncert je počeo i krenuo je povratak u mladost. Bila je tu jedna čudna mješavina emocija koju takav koncert probudi u čovjeku.
Najprije me vratilo u neka bezbrižna vremena, vratilo mi bezbroj uspomena iz doba kad sam kao srednjoškolac otkrio band koji je sigurno jedan od 10 najvažnijih u mojoj mladosti, band uz koji sam otkrio progresivni rock, one dane kad sam prijatelje davio (neke od njih sam i vidio sinoć na koncertu) njihovom glazbom, impresioniran kako sve uspiju zakomplicirati, a da je i laiku pjevno, da ne shvaćaš, a ipak uživaš u tim bravurama.

I tu je Ian Anderson (jer on je jedini iz tih davnih dana ostao u bandu, ustvari nemojmo se lagati, on je band) ostao isti kao nekad: svira izvanredno precizno, prsti ga besprijekorno slušaju još uvijek, uz to se i kreće po bini kao puno mlađi glazbenik, nevjerojatno.

A onda je zapjevao.
I od tog trenutka, do kraja koncerta žalio sam čovjeka. Znam da je imao brojne operacije glasnica i da mu je to uništilo glas, znam i da je on alfa mužjak u Jethro Tullu, ali cijeli koncert pitao sam se zašto nije našao nekog pjevača (siguran sam da mu to nije problem naći) koji bi ga glasovno imitirao, sumnjam da bi ga ti poštovaoci manje cijenili zbog toga.

Kad su zasvirali prvi instrumental (Bachov Bouree), Jethro Tull je zasjao u punom sjaju, a čim je nakon toga nastavio pjevati, opet mi se pojavilo žaljenje.
I tako cijeli koncert.

Jedva sam dočekao kraj, “odradio” sam koncert možda teže nego on, jer on nije djelovao kao da ga to njegovo užasno pjevanje muči.

Što se ostatka banda tiče, ljudi su svoje radili izvrsno i precizno i točno, lišeni ikakve emocije. Od njih nisam dobio ni trunku energije, kao da nisu smjeli ništa svoga dati.
Ovo je najnekreativniji Jethro Tull koji sam slušao, imao sam dojam da se nisu smjeli ni puno micati, a kamoli svirati slobodno, iako su svi besprijekorni glazbenici. Čovjek svira tuđi solo na basu i odsvira ga u ton jednako. Ok, računam, prvo će pokazati da može to, pa onda još malo iza toga dodati svoga, ali ne. I tako cijeli koncert.

Iskreno, ništa me od navedenog (i dobrog i lošeg) nije iznenadilo, jer mi je par prijatelja koji su im bili na drugim koncertima upozorilo na većinu toga, ali ipak sam to naveo u ovom osvrtu.

Na kraju, drago mi je da sam bio i svjedočio jednoj inventuri karijere velikog glazbenika koji je obilježio moju mladost, sve manje će prilika biti za slične koncerte, jer je dobar dio njih već među pokojnicima, a i teško da ću više na nekom koncertu biti među mlađim posjetiteljima.

Autor: Joško Bakić

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *