Regius Festival – Šibenik, ex-TEF / 13. Srpnja-2018.

I dan “psihodeličnog” festivala!

Regius festival, osmi po redu se upravo dešava u Šibeniku, na prostoru bivše tvornice TEF elektroda i ferolegura pri izlasku iz grada.
I kao da ironično budi duh te tvornice elektrodnom i feroregularnom muzikom.

Došao sam na vrime malo prije 22 sata, i to sam, iz Splita, taman da uhvatim 3,4 promjene žanra 2 DJa na miks pultu pod imenom iz kasnog djetinjstva Škalja i Sokol.

Prvi bend koji je zagrijavao dotad malobrojnu publiku, ali i svojim zvukovima dozivao novu je bio je šibenski DISKODELIJA. Bend koji se naslanja na post punk eru koja ulazi u pop Joy Divisona, u jednom trenu su mi zvučali melodiozno kao EKV, ali s distorzijom od Nirvane.

Svidio mi se bas koji je ujedno i vokal, jer je mnoge pisme započinjao rifovski i rokerski.
Tek nakon treće ili četvrte pisme nekako se može skužiti po tekstu da su domaći bend, inače bi ih lako mogao zamijeniti s nekim engleskim, a da je ovo neko drugo vrime to bi bio “mainstream“, a ne nešto što se može čuti samo na ovakvim mjestima.
Žestoka trojka s već dva albuma iza sebe je odsvirala moćno i zaslužila pljesak za bis.

Za sljedeći bend opet zanimljivog imena predškolskoj populaciji, sam čuo kada me You Tube odveo sa svojom automatskom reprodukcijom od Valentina Boškovića, do Mravi “Na travi” sve do njih, bend Svemirko.
Teško ih je definirati i ja nemam taj vokabular za to pojasniti, a glupo mi ih je uspoređivati. Pop koji sviraju ili ti legne ili ne u tom momentu, ovisi o raspoloženju. Dok ih slušam počnem spontano filozofirati o prolaznosti života i dolaziti do spoznaje o neminovnoj smrtnosti ljudskog tijela naspram duše koja je možda vječna, ali novo tijelo je se nikad neće sjetiti.

Bend Svemirko je jedan onih bendova koji bi vam neko lako mogao podvaliti s riječima: “Vidi kako se prije dobro sviralo!”.
To je ta duša, ti instrumenti koji su nekad svirali, a sada su u novom, mladom tijelu za koje se nadam da će još dugo svirati.

A onda bend koji su svi čekali, My Baby.
Bend koji žari i pali Europom, festivalima, klubovima već godinama.
Ja sam prvi put na njih naletio kada je Predrag Lovrinčević Lovre podilio jedan fejs zapis s njihovog koncerta, možda nekih minutu. Znam da sam brzo dignuo obrve i naćulio uši unaprijed poznajući Lovrin ukus s kojim se ovo nije kosilo.

Neki lik sa šeširom je solirao sa slajdom na gitari, ludilo ženska ga je pratila na gitari, a neki robinzonski tip bez majice udara u bubnjeve kao da je usred Afrike.
I upravo je to taj, praiskonski, afrički ritam koji udara u mozak i srce, nešto što svatko otvorenih očiju, ušiju i uma mora prepoznati i nastaviti plesati u tom ritmu.

Samo ih je troje, ali energiju koju stvaraju i vibraciju koju odašilju vrijedi desetorice na bini. “Uprising” je vjerojatno jedina pisma koju je većina čula, ali uopće je ne važno, oni ne baziraju svoje koncerte na prepoznatljivim rifovima, refrenima ili hitovima, ali jesu na upravo tom dizanju atmosfere do usijanja i onda eksplozijom, gdje samo mrtav čovjek može ostati hladnokrvan.

I tako nekoliko puta, na “repeat“. Nekome tko mrzi Ultra festival treba pustiti My Baby pa bih onda vidjeli transformaciju ukusa i prilagodbu, jer lako se naviknuti na nešto što je dobro.

Koncert je brzo završio ili je svima vrime brzo proletjelo, a DJ je malo zasrao što je već nakon minute počeo puštati svoju muziku umisto da dadne šanse publici da dozove My Baby nazad na bis. Tako nam ode prilika da još malo uživamo u njima za iste pare, ali s obzirom da su sutradan nastupali u Engleskoj, a dan kasnije na Exitu nije im za zamjeriti.

Bend koji se definitivno treba doživjeti uživo, pa makar i da božemioprosti ništa ne stavite u sebe, jer šteta ih je slušati kritičkim umom, a studijski snimci ne dočaravaju tu magiju i ludnicu što oni praizvode na bini. Jedva ih čekam opet vidjet.

I hvala Igoru Bergamu što mi je pročito misli već prije pola godine kad sam mu ih preporučio.

A onda nešto sasvim drugačije, potpuno otriježnjenje.
Na scenu stupaju dva nadobudna frajera za mikrofonom i kolega na kompjutoru, ili nečem takvom što ne radi bez struje.
Krankšvester ime mi je nekoliko puta prešlo preko usana ili fejsbuk zida, ali nikako da ih poslušam. Sve sam se nekako nadao da su to neki novi punk bend koji sam propustio, a koji će me iznenaditi nastupom.
I nisam se prevario, iznenadili me jesu, ali kako?
Tako da su legendarnu stvar od Ramba Amadeusa, “Kurac, pička, govno, sisa” doveli na novu razinu i to do neslućenih razmjera.
Rekli bi stari ljudi, “psuju ko kočijaš”. Samo u ovim vremenima ja kočijaša još nisam upoznao, pa će mi oni biti nova mjerna jedinica za psovke.
Normalno, neću sad glumiti penzionera kojem sve smeta uz optužbu, “Oni pušidu drogu i pijedu fix”.
Ekipa se odlično zabavlja i imaju svoju publiku, to je lijepo. Ali osjećao sam se kao tijekom nasilnog sexa koji ima jednu dobru stvar, a to je da ipak kad tad svrši, pa ti je osmijeh na licu u svakom slučaju. A svršili su simpatičnom i duhovitom pismom. “Znam da te to ljuti, ali u krevetu te čeka kruti.”
I onda da ne bude zabune u toj igri s asocijacijama, to lijepo pojasne, “I kad kažem kruti, želim reći da te tu u krevetu čeka kruti kurac.”

Evo sad sam ih poslušao na You Tubu i mogu reći da su im spotovi odlični, kao i većina pjesma, no sinoć na Regiusu su mi izgledali ko nedojebani klinci koji se samo preseravaju, malo previše sirovo i prozirno američki za jedan ozbiljan bend. Ili je jednostavno to bio preveliki kontrast za mene nakon My Baby koji su vjerujem kad su čuvši njih već tad pobjegli glavom bez obzira prema Engleskoj.
No onaj tko ih sluša od ranije ionako zna sve pjesme i gušta to pjevati uživo, a takvih je bilo dovoljno, pa respect, naravno.

Zadnji bend u 3.30 ujutro, i opet šok.
Po imenu ABOP ne stigoh ništa zaključiti, a naravno da i njih nisam ranije preslušavao. Zvuči kao skraćenica za nešto ili zadnji usklik potapljajučeg čovika iz Alan Forda.
Ali na bini…dva bubnjara koji konfrontiraju jedan drugoga, sa strane dva električara sa svojim strojevima i iznad njih basista. Nema gitare, nema vokala, samo udaranje techno ritma.
Malo je reći da sam ostao šokiran, a onda i oduševljen.

Sad mi je žao što mi neko par minuti ranije rekao donekle što me čeka, ali opet to riječi ne mogu opisati osim što mi se jedna jedina rečenica vrtjela stalno po glavi, a to je da su zagrebački ABOP, “Mokri san svakog DJ-a“, da ima svoj bend i napokon opravda naziv glazbenik.
Ultra Festival s dušom, s ljudskim dodirom, sa srcem, ali i mudima.
Moćno, jako, snažno i nezaustavljivo, valjda je taj zadnji bend sukus cijele večeri koja potvrđuje kakvu i raznoliku i vrhunsku glazbu imamo na ovim prostorima, samo što ona nije više mainstream, već underground, ali tim bolje, publika je vjernija i iskrenija i zato će doći podržati još 50 Regius festivala koji se planiraju ako nam poživi mladi organizator Igor Bergam.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *