Massimo – Trogir, kula Kamerlengo / 30. Srpnja-2018.

Tradicija bez rutine!

Na spomen Massima i Kule Kamerlengo teško se othrvati davno utisnutoj impresiji i zaključku da je Kulu ipak moguće ozvučiti za punokrvni koncert. I upravo se to dogodilo, možda po prvi put, prije desetak godina kad je Massimo nastupio u Kuli Kamerlengo i pokazao i dokazao da se ambijent može kvalitetno ozvučiti.
Možda se nekome ovaj podatak i ne čini bitan, ali u kontekstu daljnjeg života ove scene, koja ima i te kako svjetlu budućnost u obzorju obnove Kule, ovaj bi koncert trebao ući u crticu iz povijesti postojanja ove monumentalne građevine.

Massimo u redovnim intervalima dolazi u Trogir i u njemu je uvijek rado viđen gost. Teško je pri tom izdvojiti njegov najbolji ili najgori nastup, jer „nažalost“ ljestvica kvalitete koju je Massimo sam sebi postavio je toliko visoka da i rutinski odrađeni koncert strši nekoliko kopalja od sličnih svetkovina nota unutar zidina.

Ono što me osobno intrigira i u neku ruku „tjera“ na koncert Massima jest njegova predstava u dvorani Arsenal u Zadru početkom ove godine kad se rodila neka magija kako na pozornici, tako i u komunikaciji mix pult – pozornica.
Zvuk koji je dolazio s pozornice se kao lavina slijevao prema publici i teško se bilo oduprijeti nagovještaju nekog novog Massima. Zvuk je bio neobično „težak“ za njegov izričaj, ali za divno čudo, legao je savršeno na njegov vokal i trenutak je trajao i trajao… .
Da li je to bio „momentum novum“ ili pak utjecaj specifičnih faktora, ostalo je visjeti u zraku.

Po nekoj već ustaljenoj lošoj karmi Massimo u Trogiru nastupa dan nakon ili za vrijeme velikih tragedija. Lani je to bio katastrofalni požar koji je prijetio rubnim područjima Splita, požar kojeg su kasnije obojili kao „interesantan, dok je na ovom koncertu bila sjena preminulog Olivera Dragojevića.

Bez lažne patetike i prijetvornih suza, pošteno i korektno, Massimo je odao počast velikanu izvevši obradu njegove pjesme „Stine“.

Koncert je počeo, publika se trgla iz sentimenta uvodne skladbe i sve je poprimilo svoj očekivani uzbudljivi tok.

Koncert je bio koncipiran od mješavine novog i starog materijala, tako da u tom kontekstu u gledalištu jednostavno nije bilo nikog tko bi mogao biti nezadovoljan.
Već sam prije na ovim stranicama iznio tvrdnju da su nove kompozicije toliko „massimovske“ da se u nekom globalnom pogledu na set listu i ne primjećuje da su nove. Dakako, govorim utiscima onih koji su poslušali novi album „Sada“.
Sve pjesme koje je izveo s tog albuma, iako oprezno, već žive svojim scenskim životom, a osobno ne bih imao nikakvih primjedbi da je izveo cijeli album tijekom koncerta (što je sam Massimo već na početku otklonio s veoma razumnim objašnjenjem).

Publika je većinom sudjelovala u kreiranju atmosfere, iako je bio jedan ili dva trenutka kad nije uskočila u ponuđeni vagon, ali „svo zlo s time“, jer bilo je trenutaka na kojima bi pozavidio Mišo Kovač 🙂 !

Vrhunci večeri su se nizali, publika uskakala u kompozicije za refrena, uglavnom, koncert koji bi se moga opisati kao „kako mali Ivica zamišlja lijep pop koncert“.

Moram se vratiti na osobni stav, jer je bitan u daljnjem kontekstu ovog osvrta.
„Gracija“ je nesporno bila jedno od vrhunaca večeri. To je pjesma u kojoj Massimo svojom izvedbom cementira njen vječni status i sama obrada staje uz bok originalu.
No ono što fascinira kod instrumentalnog djela jest agresivna komponenta koja je u Massimovom izričaju potisnuta na uštrb žanrovskog okvira.

Tih je trenutaka bilo pregršt na koncertu i zato je nakon koncerta u zadarskom Arsenalu ostalo u zraku visjeti pitanje koje sam postavio u samom uvodu.
Odgovor možda i nije onaj kojeg sam očekivao, jer Massimo ne skreće u teške vode, ali odgovor na pitanje je i te kako pozitivan.
Bend pa i sam Massimo daleko bolje zvuče na pozornici, u živo nego u studiju na albumu. Iskričavost svirke i povremeni izleti van okvira kojeg nameće žanrovska stega su na pozornici mogući, poželjni i dobro primljeni.
Ruku na srce, u živo je daleko lakše kreirati atmosferu i time podlogu za tako nešto, u to nema sumnje, ali ipak, ..

Scenska produkcija je nešto na što Massimo obraća neobično veliku pažnju. Kvaliteta zvuka na njegovim koncertima je uvijek standardno visoka, a sam Massimo je uvijek besprijekorno ozvučen.
Nije bilo razloga da tako ne bude i ovaj put i to se i dogodilo.

Par minuta nakon početka koncerta sve je sjelo na svoje mjesto i do zadnje note kristalno jasan i decentno jak zvuk je dominirao tisućljeće starim zidovima bez ikakvog feed backa, jeke ili pak bas refleksa podloge.

Večer je bila vruća i ljepljivo sparna. Kamen i njegovo isijavanje su dodatno začinili osjećaj sparine, te je cijela ekipa na pozornici trošila posljednje atome snage da bi privela koncert kraju.
I s tog aspekta veliki prst gore Massimu, ali i svima oko njega.

Massimo će i dalje krstariti našim prostorima, put će ga vjerojatno i sljedeće godine navesti u Naše Malo Misto, eto, jedino se nadam da će sljedeće godine doći na krilima neke dobre vijesti …. .


*Zahvaljujem Jošku Hercegu na ustupljenim fotografijama!

Povezani članci