Massimo – Arsenal / 01. Travnja-2018.

Ne baš samo jedan koncert u nizu ..

U sklopu svojih koncertnih aktivnosti Massimo je posjetio Zadar. Pomalo iznenađujući izbor dvorane nije nagovještavao u kojem će smjeru ići događaj, ali pokazalo se da je odabir manje dvorane, slučajno ili namjerno, bio pravi izbor.

Nakon što je održao spektakl u Spaladium Areni, Massimo je u Arsenalu pružio jedan, po mnogo čemu drugačiji koncert ili ako ćemo slikovito opisati, u Spaladium Areni je bio spektakl kojem se daju „naj“ ocjene na globalnom nivou, a događaj u Arsenalu je bio koncert!

Razlike u ova dva pojma i nema kad je sam Massimo u pitanju. Svojim nastupom i glasom podjednako plijeni i podjednako je dao važnost trenutku na sceni.

 No, razlika je u bendu koji ga prati, pa i produkciji zvuka.
Na ovom koncertu u Arsenalu prateći bend je bio daleko kompaktniji, čime su instrumentalni dijelovi kompozicija otežali do „opasne blizine heavy izričaja“.

To se posebno vidjelo za izvođenja obrada („Gracija“) koja je time dobila još jedno ruho, ovaj put daleko “teže od prijašnjih.

Uz kompaktnost u izvedbi dodatnu komponentu je donijela produkcija solo gitare na sceni. Ovom je prilikom dobila sirovost i težinu koju kod Massima nismo baš navikli vidjeti i čuti.
Kad se zbroje ova dva faktora i činjenica da je zvuk u dvorani bio izvanredan, dobivamo nešto što pomalo odudara od klasične percepcije Massima i njegove muzike.
Izričaj koji teži daleko težoj formi, ali očito da i Massimo uživa u tome. Ne želim se igrati proroka, jer to nitko nije, ali iako je ovo samo jedan puteljak po kojem može, a ne mora gaziti, preko njega mu se otvara jedno drugo polje u koje može ići ili bar raditi izlete. Znajući kvalitetu autorskog materijala i obrada, može se očekivati po koji takav izlet.

Massimo je tijekom koncerta prošao kroz standardni repertoar, pročišćen od kompozicija koje se nisu pokazale kao neki favoriti na koncertima i time poentirao skoro na svakoj izvedbi. Nema smisla odvajati autorske radove i obrade, jer svima je podjednako dao pečat.

Publika je lijepo primila sve skupa, većina je znala stihove te nije izostalo ono neminovno, ruke gore itd … , ali i to je dio folklora.

Izvevši dvije kompozicije na bis, Massimo se zahvalio publici i povukao. Bilo je to to od njega.

Još jedan odrađeni koncert, ovaj put impresivan u jednom drugom fragmentu, kojeg će nadam se nastaviti njegovati. (heavy Massimo – why not!)

Arsenal je lijepo mjesto za koncerte, pomalo neprikladno u kontekstu pažljivog praćenja, jer na parteru su bili smješteni stolovi na kojima je bilo piće i time neminovno kod “slučajnih” posjetitelja otvorilo opciju – razgovor. Iritantnost i nije bila tolika, jer razglas je dovoljno pokrivao žamor većinu vremena, ali uvijek si postavim pitanje, čemu plaćati ulaznice i čemu plaćati piće, samo da bi se razgovaralo (i ometalo one koji su došli radi koncerta!).

To se sve moglo obaviti na rivi ili na promenadi daleko jeftinije.

Neke stvari su iste u svim gradovima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *