Kries je pohodio Split i u Kocki se ukazao u punom poganskom ozračju, simbolično nas uvevši u jednu od najvećih svetkovina kršćanstva.
Ta je simbolika lebdjela dvoranom, ali ne radi vjerskih uvjerenja, već radi same muzike.
Kries su posebna atrakcija naše scene i o njima je već napisano poprilično toga. Analizirane su pjesme, ritmovi i sama atmosfera, i kao u rijetko kom slučaju, svi potpisani, ali i oni do njih, se unisono slažu u jednom. Kries je izniman bend, koji svoju iznimnost i autentičnost potvrđuje svakim koncertom.
Stoga ni koncert u Kocki nije bio izuzetak.
Od prvih uvodnih nota do zadnjeg pljeska, prostor kluba je ključao, hladio se, proključivao, ponovo se pothlađivao i tako u nekim sekvencama tantričke frekvencije publiku dovodio do ekstaze.
Svojim neobičnim pristupom i izričajem su uveli na našu scenu staroslavenske elemente, narodni melos i ponajviše ritam. Naracija kojom Mojmir Novaković izlaže svoju liriku protkanu staroslavenskom mitologijom je skoro pa “monotona“, na granici ojkalice i podvelebitskog napjeva.
Pa i ritmika debelo podcrtava tu zemljopisnu lokaciju, ali ne isključuje ni druge. Uzeti ritam iz narodnih napjeva, predimenzionirati ga do skoro karikiranog formata u cilju približavanja tribalnoj esenci možeš samo Kries i pri tom ne ispasti smiješan.
Ritmička podloga je monstruozna, ritam para gusti zrak i svojim tantričkim, očaravajućim sekvencama gura masu ispred pozornice na unisono gibanje.
Kombinacija valjajućeg i moćnog ritma, napjeva na granici narodnog melosa i tantričko izlaganje, publika doživljava u transu onoga tko prima i bezuvjetno se prepušta svemu što dolazi s pozornice, bilo da se radi o guslama, diplama, gitari, gajdama ili pak samo Mojmirovom vokalu.
No, u izričaju Kriesa postoji još jedna komponenta, komponenta koja ruši posljednju ogradu skeptika, ako takvih uopće ima.
Psihodeličnost kompozicija i njihova izvedba pokrivaju cijeli koncert aurom mističnosti, suplement je u kreiranju teške, turobne atmosfere kojim slika koncerta ostaje upamćena kao tmurna tempera.
Slika krša podno Velebita i njegova vjetrometina fijuču instrumentima na pozornici, Kries muzičkim kistovima plete zvuk koji mami suze svakom tko razumije dubinu trenutka.
Magičnih trenutaka na koncertu je bilo pregršt, ali moram izdvojiti par njih u kojima je Kries došao do krešenda građenja kompozicije i svi instrumenti su unisono upregnuti u razarajući ritam.
Bili su to trenuci katarze, kako na pozornici tako i u gledalištu.
Opus kojeg je Kries prezentirao, bilo da se radi o starim ili novim kompozicijama jest toliko ujednačen i toliko „koncertičan“ da ne postoji ni jedna jedina kompozicija koja je bila popuna prostora ili pak neko izdvajanje iz kreativnog niza.
Nije ni čudno što je koncert proletio u trenutak!
Kries je bend od sedam članova i s pregršt instrumenta koji se ne viđaju svaki dan u rock miljeu.
Profesionalni pristup, ozbiljnost i nadasve ingenioznost u upotrebi klasičnih narodnih instrumenata je dovela Kries do statusa da bez problema puni klubove i dvorane diljem zemlje.
No, izričaj grupe je toliko pogodan za otvorene prostore, da se ne treba čuditi ako se pojave na nekom od velikih otvorenih festivala, kako unutar tako i van granica ove male države.
Kries i njegova muzika su veliki promotori našeg narodnog izričaja, jer su vjerojatno jedini koji ne plivaju u kaljuži i plićaku šunda, te bezuvjetnog dodvoravanja najnižim kulturološkim potrebama, ako se ta razina uopće može nazvati „kulturološkom“.
I kad Pricjednica kaže da voli cajke onda se zna što sluša.
Da je Predsjednica, voljela bi Kries!
Povezani članci
