M.O.R.T. – Judino Drvo / 09. Veljače-2018.

Gledajući M.O.R.T. u dvorcu Vitturi neminovno se nametalo pitanje, kako bi zvučali i izgledali u nekom klubu, koji je po samoj vokaciji, prirodni ambijent ove grupe.
Prilika da se uvjerimo i nađemo odgovor na ovo pitanje se uskoro ukazala.

Judino Drvo je idealan prostor za svirku M.O.R.T.-a i bendova sličnih ovom, kako po orijentaciji tako i pristupu uz isporuku ogromne količine energije.

M.O.R.T. jesu jedna od najpoželjnijih grupa na sceni na našim prostorima i očito je da im godi status. No, ne glumataju i prenemažu kao zvijezde svjesne svoje veličine i utjecaja.
Mogli bi, ali odabrali su drugi, spontaniji put i to ih čini još većima.

Koncert u Judinom Drvu je počeo s par minuta zakašnjenja uz pristojnu popunjenost. Dakako, tijekom koncerta, prostor kluba se dobrano napunio, te vjerujem da organizator mora biti zadovoljan posjetom.

Početak koncerta je bio poprilično mlako primljen od publike, koja se “sramežljivo grijala“. Svi izazovi s pozornice su u prvomu dijelu koncerta ostali uzaludni ili bili mlako primljeni. Sredinom koncerta atmosfera se počela grijati da bi u dugoj polovici ipak sve skupa ličilo na klupski koncert s punokrvnim rockom.
Pa i onda je prostor ispred pozornice bio donekle prazan i na ponovljene pozive, publika je napokon popunila sve što se napuniti dalo.
Pravi je koncert počeo.

Veliki dio publike je znao tekstove koji su dolazili s pozornice, te je bilo lijepo vidjeti da nešto ovakvo ima tako gorljive pobornike u Splitu.
Doduše, nije teško prihvatiti pa čak i preuzeti nešto što je dobro, ali ipak ….

A to što je dobro, toga M.O.R.T. imaju napretek.
U biti, kad se sagleda sama pozornica u jednom trenutku, teško je bilo koga izdvojiti i reći, e on je lokomotiva, bez njega M.O.R.T. ne bi bio to što jest.
Teško!

Svi su članovi benda upregnuti u kočiju zvanu post punk … blues …rock … i vuku s takvom snagom i skladom, da su trenuci kad se zvuk stapa u jedno, moram reći, veličanstveni.
Ovaj je trenutak stapanja došao do izražaja za posljednjeg bisa, kad je bend nekoliko minuta u furioznom tempu isporučio “krešendo” koncerta. (Osobno, da su samo to odsvirali, otišao bih kući zadovoljan)

Dakle, svaki pokušaj raščlanjivanja aktera na pozornici je bespredmetan, jer Jakov Maleš na basu je “tiha voda” koja odvaljuje ne “brege“, nego planine.

Posebna je priča Milan Mijač na bubnjevima, koji u Bonhamovom stilu odvaljuje breakove da mozak stane. Ritmički raznovrstan i maštovit, prepun tribalnih ritmova daje u biti onu ubojitu crtu kompozicijama.

Bože Blajić na gitari je pak sasvim druga priča. Imajući ispred sebe samo par pedala uključujući vah-vah, ne samo da s gitarom tvori kompoziciju u osnovnoj strukturi, već isporučuje odlične solaže bazirane na rifu.
(Ovako napisano djeluje otrcano, ali gospodo, zato se odlazi na koncerte da bi se to doživjelo (op. autor)).

I naposljetku Ivan Katić na vokalu. Kao frontman je spontan, ali ta spontanost mu ne smeta da artikulira scensko ponašanje, te ga usmjeri u trenutak koji vlada pozornicom.
Neobuzdanost iz mlađih dana je zamijenila smislena “koreografija” koja u biti podcrtava liriku koju isporučuje.

No ono što najviše impresionira kod M.O.R.T.-a jesu kompozicije.

Lirika jest smislena, na tragu je angažirane poezije savršeno uklopljena u muzičku školjku.

Sve zajedno, hm, teško mi se othrvati nagonu da ne napišem hvalospjev, ali jednostavno to je to.

Sazdana kao kratka vinjeta, svaka je kompozicija svijet za sebe, upečatljiv, pamtljiv, živ, angažiran i nadasve, svakodnevan.
Plijeni kako lirikom tako i muzikom.

Ta muzička strana, od samog početka koncerta do posljednje note, melje kao parni valjak na cracku.
Nitko nije pošteđen, a M.O.R.T. baš to i želi.

Iako su iz Sinja, dakle daleko od metropole (ne zemljopisno!), M.O.R.T. svojim pristupom i angažmanom gubi “zemlju podrijetla” i smješta se u kontekst „općeg dobra“.

Stoga, poruka za njih, a na znanje svekolikom pučanstvu:

“jebite im majku” i sve okolo i ostanite to što jeste!