Tides From Nebula – “mia colpa”!

nijedna slutnja ni glas, a moglo je bolje !

Postoje koncerti i „koncerti, s i bez navodnika!

U iznenadnom obilju koje nas je zapljusnulo ove jeseni, teško je odabrati “baš onaj pravi“, jer pored znanih imena, ona nepoznata često u sebi nose iznenađenje i to veoma ugodno.

Pobornik sam malih prostora i velike muzike, muzike koja nije determinirana brojem kupljenih karata ili statusom izvođača, već je velika u svojoj esenci, u onom neuhvatljivom, često neprimjetnom pri prvom kontaktu.
Stoga, nastojim birati odlaske na koncerte koji me mogu, ali i ne moraju iznenaditi.

Dakako, drago mi je otići i na one na kojima znam što me čeka i u većini slučajeva me zadovolje i oduševe, jer ti ljudi iako “sviraju za brokve“, žive svoju muziku.
Ali o njima ovdje nije riječ.

Pažljivo biram koncerte na koje idem, iz nekoliko razloga.
Pored fizičkog ograničenja i zakona da ne mogu biti na dva mjesta u isto vrijeme, presudan faktor je „što me čeka?“.
Rijetko pišem negativno, jer ako mi se nešto ne sviđa, ne znači da nije dobro. (osim u slučaju očiglednog propusta, kako na, tako i iza pozornice). Jednostavno zapakujem u drugo pakovanje i isporučim u neutralnom tonu.
Pogađate, biram koncerte koji bi mi se mogli svidjeti, iznenaditi.
A ona su tu!

Dakle, postoje koncerti koje od gušta gledam i slušam, i kad napišem o njima, ma koliko lijepo bilo, ostaju samo kao lijepe uspomene.
Na drugoj strani postoje koncerti koji svoj epilog isporučuju daleko nakon što je zavjesa pala, katkad danima nakon.
The Residents su pružili koncert koji se pamti, ali i koncert koji se odvijao u meni danima nakon što sam iz metropole stigao kući.
Afghan Whigs je bio isto takav koncert, Fogsellers u Kocki, pa i Perfect Idiots, kojeg sam odgledao u Chillton Baru.
Doduše, na prve nabrojane koncerte sam znao što me čeka, dok je kod Perfect Idiots sve stiglo kao prvoklasno iznenađenje.

I sad stižem na ono bitno.
Sve ove koncerte sam proživljavao nakon što su završili i s malim, ali neophodnim vremenskim odmakom, posvetio im dan i pisao (samo) o njima.
To je dalo mogućnost dojmovima da se slegnu i da pronađem prave riječi i upotrijebim prave opise za ono što je bilo u meni.

Nekidan sam kao drugi koncert večeri, odgledao i odslušao koncert post rock grupe Tides from Nebula.
Sutradan sam kao na traci, napisao drugi osvrt tog dana i iznio svoje dojmove o tom koncertu.
Umor je radio svoje i nisam stigao u potpunosti artikulirati ono što sam u sebi akumulirao, te stoga i pišem ovaj tekst.

Koncert grupe jest trajao veoma kratko, i nažalost, glavno mu je obilježje bilo premalo ljudi pred pozornicom, ali mu je zato ono drugo, muzičko, daleko veće, ako ne i preveliko, da bi ga se zaboravilo nakon što sastav utihne.
Danima se borim da ga skinem iz memorije i izgleda da je ovo jedini način.

Tides from Nebula su iako rutinski, dali koncert koji se pamti, dali su koncert kojeg ću se s ponosom sjećati!

Osvrt na ovaj koncert ću ponovo objaviti u ovom članku. Ne mijenjam ništa, nažalost, trenutak je prošao i za prolivenim mlijekom se ne isplati plakati.
Da, moglo je bolje, da, moglo je inspirativnije!

I za kraj, moram parafrazirati Jon Landaua, koji je nakon koncerta mladog i anonimnog Bruce Springsteena napisao:
“I saw rock and roll future and its name is Bruce Springsteen”.
Niti sam Jon Landau, niti su Tides from Nebula, Bruce Sprengteen, ali stojim iza ove tvrdnje!

Nadam se da sam ovim ispravio nepravdu koju sam nanio ovom sastavu, za moj nivo, lošim tekstom o nečemu što je zavrijedilo daleko više i bolje!

Eto!


Tides From Nebula – Kocka / 20. Listopada-2017.

Metalni zid u psych ambalaži!

Ne vidim drugog razloga do slabe promocije, slaboj posjećenosti koncerta grupe Tides From Nebula u Kocki.
Doduše, sama najava je došla samo par dana prije koncerta, tako da i sa te strane ide jedan od razloga.

Jer, Tides From Nebula nisu nepoznati, gostovali su već u Hrvatskoj, a i prije dva dana u Močvari koju su napunili.

Vjerujem isto tako da zainteresiranih za ovu vrst muzike ima i to u dovoljnom broju da se napuni ne samo Kocka, nego i daleko veći prostor.

Tides From Nebula su poznati po tome što “sve svoje nose sa sobom” ili drugim riječima, cijelu scensku opremu, mix pult, rasvjetu i sve što joj pripada, uz dakako instrumente i ozvučenje.
Takav ozbiljan pristup mora dati rezultate na pozornici, jer očito ništa ne prepuštaju slučaju.
I dalo je, ali…
Da li se nekom ta muzika sviđa ili ne, to je već druga priča. Uostalom, svrha odlaska na koncert je čuti muziku koja vam se sviđa.

 Koncert je počeo dobrano iza ponoći, no i pred toga ispred bine je bilo dvadeseta, tridesetak duša.
Bend je na binu izašao i počeo sa svirkom kao da je ispred njih stadion od tisuća obožavatelja i to mi se svidjelo iz prve.

Djeluju u sastavu, dvije gitare, Maciej Karbowski i Adam Waleszyński, Przemek Węgłowski bas gitara i za bubnjem je Tomasz Stolowski .

No zvučnom slikom dominira zvuk generiran iz samplera koji je utkan u kompoziciju koju grupa izvodi.

Grmljavina koja se valja s pozornice teško se može opisati kao rock, pa čak i post rock.
Najbližeg bi je bilo determinirati radi lakšeg shvaćanja, i reći da je neka vrst hibrida Swansa i djelomično ranih Pink Floyda u kombinaciji s metalnim zvučnim zidomspektorskog“ tipa. S bitnom razlikom, Phil Spector je svoj “zvučni zid” smještao u pozadini, tvoreći njime kulisu ispred koje su bili izvođači.

U slučaju Tides From Nebula, taj zvučni zid je daleko ispred, pa čak i ispred samih instrumenta koji su daju metalni prizvuk.
Sama konstrukcija kompozicija se kreće od neke varijante psihodeličnih Swansa u post rock okruženju.

Grupa je isporučila dobar koncert i za ljubitelje njihove i takve muzike, to je u biti vrhunac žanra.
Ne znam za ništa bolje u ovom trenutku.

Izuzev veoma kratkog koncerta, koji je trajao nešto više od ure i desetak minuta, pošteni odnos prema publici je izvirao iz svake minute svirke, da bi na kraju, na bisu, dvojica gitarista s gitarama u svirci ušla među publiku i tu završila kompoziciju i privela koncert kraju.
Dobra ideja, vrijedna spomena.

Na kraju ovog kratkog osvrta na ovaj ipak izniman koncert, ma koliko svi skupa šutjeli o tome, nadam se da će se ispuniti molba gitariste Przemek Węgłowskog, koji je poručio svim okupljenim da sljedeći put povedu desetak prijatelja sa sobom i napune nevelik prostor Kocke.

Iako kratko u najavi i siromašno u reklami, ovaj koncert ponovo stavlja Kocku u središte alternativne scene u Splitu i tim joj je još više nametnuo obavezu nastavka u istom i visokom stilu.

Držim palčeve!

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *