Da Split voli Baru, to i nije neka velika tajna.
Da Bare ima ogromne kredite u Splitu, ni to nije tajna, ali ovo uzajamno razumijevanje ide do te mjere da Bare opasno prijeti oduzimanju štafete Miši Kovaću, i njegovim koncertima.
Naime, Mišo Kovač je možda jedini pjevač na svijetu koji na svojim koncertima skoro da i ne pjeva. Izađe na pozornicu, digne ruke, bend počne i publika preuzme.
E baš se to događalo na koncertu Bare i Majki u prekrasnom ambijentu tvrđave Gripe.
Idemo ispočetka.
Već u ranim popodnevnim satima na društvenim mrežama su se pojavile vijesti o tome da organizator ima problema s parkiranim automobilima na lokaciji gdje se treba održati koncert.
Uskoro je situacija kulminirala do te mjere da je i samo održavanje koncerta postalo upitno.
Kako je sve skupa bilo riješeno i da li je sve nakon toga teklo po planu, ne znam, ali očito je da se nije imalo baš previše vremena za detalje kad je bina bila u pitanju, pa i sama scenska postava. Da li je bina na kojoj su nastupili bendovi bila ona koju je zamislio organizator ili je bila na brzinu improvizirana, ne znam ni to, ali moram podvući da mi se nije svidjela njena lokacija odnosno “uvučenost“, izdvojenost van prostora gdje je bila publika.
Kako god bilo, koncert je otvorila predgrupa Šetači, koja me je ugodno iznenadila. Gledao sam ih u Ghetto klubu i napisao osvrt na nastup.
U osvrtu sam poentirao na par činjenica koje su ovom prilikom isplivale na površinu i donijele Šetače kao dobar i perspektivan bend, koji se ne bi trebao sramiti iskoraka van lokalne scene. Tekstualno suvisli, muzički uigrani i maštoviti, ritmički moćni, Šetači mogu sebi priuštiti neke korake koji bi ih mogli daleko odvesti. Koliko i kada, teško jer znamo kakva je situacija na našoj sceni.
Uglavnom, da skratim, organizator nije mogao angažirati prikladniju pred grupu od Šetača da otvori koncert Bare i Majki.
Nakon kratke pauze, na pozornicu su izašle Majke i naposljetku Bare.
Rođendanski koncert je mogao početi!
Koncert je otvorila pjesma “Grešnik” i pokrenula lavinu, koja se kotrljala sve do posljednje note, posljednje pjesme bisa, “Depresija”.
Nevjerojatna kohabitacija pozornice i publike me uvijek fascinira i teško je od kraja prodrijeti u srž i esencu postojanje te nevidljive veze. Pogotovo u slučajevima kad sam izvođač (prividno) ne daje niti malo truda da podilazi publici ili je privoli da pređe na njegovu stranu.
A čemu, jer Bare veoma dobro zna da je ona već tu, na njegovoj strani i aktivno sudjeluje u cijelom koncertu kao integralni faktor na pozornici, a ne ispred nje.
U tom kontekstu ne ćudi i činjenica da Bare, namjerno ili slučajno, tijekom koncerta u nekoliko navrata diže tenzije i kad je publika spremna na delirij, u doslovnom smislu te riječi, hladi situaciju i kreće iznova sa sekvencom kojoj se kraj zna.
Nema previše umjetnika koji s pozornice mogu sebi dopustiti ovakav pristup i ophodnju s publikom, ali Bare je jedan od njih.
No ajmo biti realni i dati kredite Majkama, jer taj prateći bend kao bager melje sve ispred sebe i isporučuje toliko dobar i na momente izuzetno moćan zvuk.
Počevši od Davora Rodika na pedal steel gitari i solo gitari, preko Maria Rašića na basu, neumornog i ritmički besprijekornog Alena Tibljaša na bubnjevima i naposljetku, karizmatičnog i briljantnog Kruna na gitari, Majke predstavljaju nedosegnutu visinu na našim prostorima.
U spoju s Barom, koji je ipak alfa i omega na pozornici, band preljeva toliku količinu energije s pozornice da nitko, apsolutno nitko u publici ne može ostati miran.
To je bilo očito samo jednim pogledom prema publici, koja je kao u transu pjevala sve refrene, ali ne samo njih, već i cijele tekstove pjesama, dajući Bari priliku da ostavi mikrofon i samo gestikulacijom ruku vodi publiku kroz stihove koje je on sam trebao otpjevati (je li netko spomenuo Mišu Kovača!?)
Ne znam kako će izgledati novi album Bare i Majki, i koliko će iz njega ostati koncertnih standarda, ali i s ovim repertoarom i vjernom publikom Bare ima zagarantiranu budućnost na ovim prostorima.
Svojim je stihovima i muzikom dopro do najudaljenijeg kutka Lijepe Naše i probudio uspavane rockere među omladinom koja nažalost većinom hrli u narodnjačke klubove.
Sve u svemu, kad o koncertu govorimo, ne možemo odvojiti Baru od publike, a ni publiku od Bare.
I tu sve počinje i sve završava.
Da ne bude sve idilično pobrinuli su vlasnici automobila koji su očito debelo kumovali ad-hock pripremljenoj predstavi. Da li samo radi toga ili ne, moram se osvrnuti na par stvari koje su ipak bole oči, ma koliko bile opravdane ili ne objektivnim okolnostima.
Mix pult je bio sa strane pozornice, što u pravilu znači ogroman problem za tonca. To se najviše pokazalo za nastupa predgrupe Šetači, kad je zvuk bio prljav i na momente mutan i nebalansiran.
Dolaskom Bare na pozornici, situacija se vidno popravila, iako je u prvim minutama koncerta dolazilo do teške distorzije niskih registara bas gitare. No uskoro je i to nestalo, i zvuk je ipak bio prihvatljiv do kraja koncerta. Kako je ozvučenje bilo usmjereno samo na prostor ispred pozornice, oni koji su bili sa strane ili uz susjednu zgradu, nisu baš najbolje čuli. (teško da se po tom pitanju išta moglo napraviti, s obzirom na angažirano ozvučenje!)
Tokom koncerta, u jednom je trenutku nestao kompletan kanal na ozvučenju, ali se povratio nakon par sekundi.
Što se svjetla tiče, tu je stanje bilo u principu loše. I pored siromašne rasvjete, neke su se stvari mogle spriječiti. Rasvjeta nije pratila tijek izvedbe na pozornici, te se događalo da u trenucima kad treba u publici dignuti euforiju do delirija, svjetlo udara kontra efekt. (“Budi Ponosan“). Ne mogu reći da nije bilo lijepih trenutka, posebno kad su se palila pozadinska svjetla i snopovima parala nebo, dok je pozornica bila obasjana crvenim svjetlom, ali generalno govoreći, svjetla su se usmjeravala bez neke logike za poentiranje trenutka na sceni.
I posljednje.
Nepostojanje ikakve pregrade, panoa, zavjese ili bilo čega neposredno iza pozornice, što bi je dijelilo od pozadine, donijelo nam je u biti veoma lijepu vizuru stabala, kao „background“, ali …. Uvijek neko „ali“, a to je bijeli kombi parkiran tik do reflektora u pozadini. Jest da i nije baš ružan, ali tu mu nije bilo mjesto.
Eto, kažem, ne znam koji su od ovih negativnih bile posljedica nemogućnosti solidne pripreme koncerta, a koliko ipak propust organizatora, ali to i nije bitno u kontekstu samog koncerta, već samo kao opaska da se pokuša izbjeći idući put.
Jer koncert Bare i Majki ništa od ovoga nabrojenog ne može pokvariti.
Bare je bog na našim prostorima i svaka njegova se mjeri i važe. Pjesnik je s porukom, toliko rijetkom u današnjem, konzumerizmom opsjednutom društvu. Rijetka je endemska vrsta, kojoj i ne treba voda da bi preživjela.
Samo par gutljaja burbona.
“Čuvati ga se mora kao malo vode (ili burbona) na dlanu“, bi možda bilo najbliže za reći na kraju ovog osvrta, a to Split upravo i radi!
Povezani članci
