2nd International Blues Day Festival – Ovčice / 5.Kolovoz-2017.

Odlazak na drugu večer drugog blues festivala na Ovčicama mi je, iskreno rečeno, bio malo težak.

Nakon prve večeri na kojoj smo prisustvovali prezentaciji začinjenoj problemima s zvukom, nekako mi je taj odlazak predstavljao teret. Ne u smislu onoga što sam trebao čuti, nego od onoga, kako?

Organizatorima i entuzijastima svih boja uvijek želim najbolje i svojim “pokrivanjem” događaja nastojim istaći pozitivno, a ako ima lošega, uvijek to nastojim “omotati” u neki lijepi omot i isporučiti.

Samo prisustvo na tonskoj probi prije nastupa me je počelo, a tijek događaja u potpunosti razuvjerio i oslobodio mojih strahovanja od ponavljanja grešaka prethodnog dana.

Drugi je dan festivala zamišljen kao prezentacija “dvije škole” bluesa i u ovom kontekstu zadatak je uspješno obavljen.

Prvi je na pozornici došao Duck Baker.
Način sviranja gitare, odabir kompozicija upućuje na to da je ovaj čovjek duboko uronjen u prošlost, čak i u razdoblje prije „velikog praska“ u muzici prošlog stoljeća, no svirački čvrstio stoji u “danas“, a možda i „sutra“.

Raspolažući impresivnom tehnikom finger pickinga i njenom implementacijom u donošenje arhaičnih blues, gospel pa i jazz standarda s početka prošlog stoljeća, predstavlja jednostavno nesvakidašnji oblik pretakanja forme i tehnike bez gubitka i jedne niti.

Duck Baker je izvodio blues standarde s pamučnih polja, urbane blues kompozicije, izvodio je gospel teme kojima su robovi ili netom oslobođena jeftina radna snaga u crkvama molili i vjerovali u neku bolju budućnost, izvodio je neke svoje kompozicije i naposljetku, upoznao nas s okruženjem u kojem radi i živi.
Duck Baker je na sceni za solo točke donio jedan spontani, skoro pa neobavezni (ne miješati s profesionalnim pristupom!) set koji već spada u kulturno dobro svjetske baštine.

I kad o ovom govorim, moram ga citirati u jednoj od misli koje je izrekao na pozornici, jer je i te kako indikativna.
Rekao je otprilike ovo “u ta davna vremena (stoljeće pa i dva unazad. op.a), postojale su sredine u kojima se gajila kultura i njena legislativa i postojale su siromašne sredine koje, po ondašnjim standardima, nisu imala nikakvu kulturu. Danas, od cijele te kulture kulturnog sloja nije ostalo ništa, a od nepostojeće kulture siromašnog sloja, imamo bisere kojima se generacije vraćaju.”
Vjerujem da je objašnjenje nepotrebno.

Duck Baker je izvanredan showman, koji s pozornice izravno komunicira s publikom i ne smeta mu ako se tu radi o par duša ili puno njih.
Elokvencijom i dozom humora vlada situacijom u pauzi kompozicija, što samom toku njegovog koncerta daje lijepu kontinuiranost i anulira bilo kakav zamor.

Bakeru se na pozornici nakon nekog vremena pridružio Michael Roach.

Odmah je postalo vidljivo da se radi o sasvim drugom i drugačijem pristupu, kako sviranja, tako i same prezentacije bluesa. No i pred toga ili baš radi toga, oba su glazbenika uspješno plovila prema stanci na pola koncerta, ostavljajući nas ipak u maloj nedoumici, da li je ovo bilo slučajno.
Kasniji događaji će me demantirati.

Po isteku kratke pauze Michael Roach je sam izašao na pozornicu i oduševio me!

Ne mogu „root orijentitran“ blues slušati cijelo vrijeme, ne mogu ga čak slušati ni na nekoj dnevnoj bazi, jer ne zadovoljava moje „traženje“ u muzici, ali postoje momenti kad mi legne kao „budali triska” .
I to je bio jedna od tih momenata!

Roach nas je poveo na putovanje prema Delti, u naselja oronulih drvenih kuća, gdje se djeca igraju u prašini, odrasli ili su u polju ili se ljuljaju na trjemovima koji škripe pod njihovom težinom ….
Nevjerojatnim senzibilitetom “sudionika događaja” Roach je u vruću ljetnu noć donio razglednice sa znojnih polja i prašnjavog života.

Ne mogu zatajiti, kraj seta me je ostavio u nekoj vrsti Mississippi euforije, koju sam posljednji put osjetio po barovima New Orleansa i Bourbon Streeta.
Znam da mu je ovo bio rutinirani nastup, ali … .

Posljednji set koncerta je bio rezerviran ponovo za duet, te su Baker i Roach zajedno nastavili gdje su stali prije stanke.
Roach je potom pozvao Joku na klarinetu, te je trio priveo koncert kraju.

Nažalost, bisa nije bilo, jer je Baker slomio nokat.

Namjerno ili ne, to uostalom i nije bitno, drugi dan blues festivala je donio pozornicu prepunu simbolike.

Na dan bluesa na pozornici su stale dvije škole, dva sasvim suprotna pristupa i naviše svega, dva dijametralna svijeta bluesa, koji gle, čudno za život u kojem vladaju sukobi i antagonizmi, savršeno dobro funkcioniraju.

Jedan oslonjen na Deltu i njenu legislativu, u svim segmentima uronjen do dubokog nanosa gliba u njoj, a drugi tehnikom okrenut budućnosti, a pogledom uprtom u povijest.

Simbolika postignuta na pozornici i sama aura nad njom je bila toliko emotivna da će sigurno dugo, dugo ostati u sjećanje onoga tko je uspio “ubrati” magiju trenutka.

Druga po redu fešta bluesa na Ovčicama je iza nas i svojim postojanjem je zaslužila kredite.
Prve dvije godine se mogu promatrati kroz prizmu ljubavi i entuzijazma volontera i samog organizatora, koji nastoji obogatiti svoju ponudu, ali i ponudu Splita u vrućim ljetnim večerima.

Vrijeme je da se nakon kratkog odmora počne razmišljati o nastavku, o iskoraku, jer samo korakom naprijed ovaj festival može u potpunosti saživjeti i donijeti još mnogo lijepih trenutaka.

Dizanjem na stepenicu više neminovno znači, skoro pa tektonske pomake u organizaciji, ali to je jednostavno imperativ koji se sam nameće.
Nadam se da ovo neće biti nepremostiva zapreka organizatoru!

Vidimo se dogodine!