Led Zeppelin – “Live at the Royal Albert Hall (1970)”

Najveći u najboljem izdanju!

Počeli su kao zbrda zdola skupljeni klinci radi otaljavanja već zakazane turneje, koju je trebao odraditi tad već nepostojeći sastav. Nastavili kao redikuli, kojima su čak i njihovi prognozirali da će potonut kao „Olovni Zeppelin“.

Uzimali su sa svih strana i prozvani su plagijatorima. (Prozivanje i sudski procesi traju do današnjih dana).

Po izdavanju  prvog vinilnog izdanja bivaju popljuvani i ismijani. No, publika je imala drugačije mišljenje.


Led Zeppelin – “Whole Lotta Love”

I imala je i zašto. Led Zeppelin su napravili ono što nitko nije. Uzeli su (skoro) već zaboravljeno, umiksali u toksičnu mješavinu, dodali svoj pečat, te obogatili zvuk nesvakidašnjim pristupom.

Ukratko, rodio se stil, rodio se sastav koji će ispisati najsvjetlije stranice u modernoj umjetnosti i koji će svojim djelovanjem obilježiti cijelu muzičku epohu, pa i samo stoljeće.

Danas je pljuvanje po njima OUT, IN su panegirici, koji sežu do ljigavih visina. Čak se i Plant jednom osvrnuo na tu promjenu klime, ironično izjavivši da su se nekadašnji pljucači pretvorili u dupelisce.


Led Zeppelin – „Moby Dick“

Bilo kako bilo, imamo snimku koncerta iz 1970 godine, koja kazuje daleko više nego što se riječima može obuhvatiti. Od samog početka do kraja voze 110 na sat, dan danas nedostignutom kombinacijom „root esence“ i artikulacije modernog izričaja.

Jimi Page isporučuje rifove kao na traci. No kod njega, oni se izlijevaju spontano, logički, neponovljivo lijepo, a istovremeno teško i do zla boga slušljivo. Izvučeni iz pete, preko srca isporučeni u prste, uvlače se pod kožu kao pijavice i tu ostaju, za cijeli život. Ali za razliku od pijavica, ne žive kao paraziti, već naprotiv, daju svakome tko zna u njima uživati.

Bonham, ne znam gdje je taj učio bubnjanje, ali da ima genetsku predispoziciju, to je očito. Prelazi, koje rijetko tko može pratiti, ritmički maštovit, neiscrpan i nadasve, neumoran.

Da napomenem ovom prilikom, „Dazed and Confused“, do današnjeg dana, bar koliko sam uspio čuti, samo je Carmine Appice uspio odraditi u njegovom stilu.  (Na koncertu „Celebration Day“, Bonhamov sin, Jason, nije niti pokušao odraditi famozni prijelaz, jednostavno ga je zaobišao).

Robert Plant, zlatni dečko, koji u zlato pretvara sve do čega se dotakne. Ni ova snimka nije iznimka.


Led Zeppelin – “Long Tall Sally”

I za kraj, moje najveće i najugodnije iznenađenje. Tih, povučen, skoro nevidljiv, John Paul Jones. Za razliku od studijskih snimaka, na kojima je discipliniran i strogo u službi Pagea i Bonhama, na ovoj snimci ima, ne svojih pet minuta, već cijeli koncert. (Muzički) agresivno, dominira cijelom muzičkom slikom pa i scenom, ne namećući se, pojavom već isključivo svirkom. O njegovoj svirci bi puno više mogli reći oni koji zaista sviraju bas, no i laiku je jasno da prisustvuje nečem vanvremenskom.

Sve skupa – neponovljivo!!

Ovo je snimka koja se jednostavno mora odgledati.

Kod nje nije pitanje afiniteta, tj, da li volite Led Zeppelin ili ne, tijekom svih ovih godina, nivo poimanja ovog klasika je jednostavno postalo pitanje opće kulture!


Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.

I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *