Swans – Rijeka, Impulse festival, Pogon Kulture / 27. Ožujak-2017.

Labuđi let na mlazni pogon

Kultni američki eksperimentalni noise rock band Swans gostovao je na četvrtom Impulse festivalu u Rijeci u sklopu svoje oproštajne turneje, ujedno i promovirajući svoj posljednji album “The Glowing Man”.

Hm, iako bi ovo trebala biti samo još jedna koncertna recenzija, to baš i neće biti lako.
Zašto?
Pa zato što su Swansi možda najteži band za opisati prosječnom čitatelju koji nije svjedočio njihovim čudnim
eksperimentalnim glazbenim strukturama koje testiraju organe sluha do granica izdržljivosti.
Doveli su do samog savršenstva polagano dizanje napetosti koja naglo kulminira u žestoku i jako glasnu kakofoniju  zvukova.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Michael Gira, kreativni mastermind banda posvetio je svoju glazbenu karijeru stvaranju ekstremno oštrog i zagonetnog muzičkog žanra koketirajući sa svim mogućim poremećenim pravcima hard rocka kako bi dobio prepoznatljivi zvuk Swansa.
Ali pravi doživljaj njihovog zvuka isključivo dolazi do izražaja na njihovim brutalno beskompomisnim nastupima uživo. Čak bi se i iznimno upućeni poznavatelj svjetske underground glazbene scene teško sjetio nekog aktivnog banda koji je glasniji, upečatljiviji i nepredvidljiviji od Swansa.

Zbog svega toga, a i same činjenice da je ovo vjerojatno posljednja turneja Swansa, veliki bi propust bio ne prisustvovati ovakvom glazbeno-umjetničkom događaju.

Ispred riječkog Pogona Kulture (ex. Sterea) pojavili smo se već oko 20.00 gdje nas je iznenadio vrlo mali broj ljudi koje smo tamo zatekli, ali onda smo saznali da je nastup Swansa zakazan tek za 21.30 i da su sve karte rasprodane što znači da će Pogon biti ispunjen do posljednjeg mjesta.
U želji da sebi osiguramo što bolju poziciju odlučili smo ući i pogledati ostale izvođače.

Na samom ulazu, uz uobičajeni pregled karata, ponudili su nam i… čepiće za uši.
Unatoč reputaciji Swansa kao „najglasnijeg banda na svijetu“, dijeljenje čepića za uši pri ulasku na njihov koncert shvatio sam kao smiješan i iskarikiran marketinški potez, a ne kao nešto što je zaista potrebno kako bi se bezbolno odgledao njihov cijeli nastup.
Osim toga, nisam htio ispasti pičkica koja prisustvuje nastupu karizmatičnog proroka zla Michaela Gire, i da mi pritom vire jebeni čepići iz ušiju. Međutim, kada sam kasnije vidio da i sami članovi banda stavljaju te famozne čepiće u uši, moram priznati da sam se dvoumio oko odlaska po njih.
Ali, odustao sam, “ko ga jebe…, ako trebam oglušiti, možda je ovo najbolji način da se to desi“.

Treba pohvaliti i samu organizaciju ovog koncerta.
Iako je Pogon Kulture službeno bio rasprodan primjetili smo da dvorana nije pretrpana, što znači da organizatoru nije bio cilj nagurati što više ljudi kako bi prodali što više ulaznica.

 Kada smo ušli u dvoranu, na stage-u je upravo trajao performans svestrane umjetnice iz New Yorka, Little Annie koja je svoje, većinom ljubavne, pjesme izvodila na vrlo mračan i dramatičan način i to samo uz pratnju klavijaturiste Paul Wallfischa iz Swansa.
Little Annie svojom fizionomijom neodoljivo podsjeća na ostarjelu dvojnicu Amy Winehouse i čini se kao da iza ekscentrične i uznemirujuće predstave koju nam je priredila stoji vrlo krhka i osjećajna duša prepuna bolnih priča. Njena boemska pojava i sami nastup kao da nas je vratio u opskurne lokale 20-ih godina prošlog stoljeća.
Iako smo bili jako nestrpljivi u čekanju nastupa Gire i ekipe, mora se priznati da nas je ova osebujna umjetnica šarmirala, i to prvenstveno svojom pristupačnošću i izravnom komunikacijom sa publikom koja ju je i nagradila velikim pljeskom.

A onda su se pojavili oni… namrgođeni i obučeni u crno.
Christoph Hahn je prvi sjeo za svoju lap steel gitaru, a Gira je polako namještao mikrofon na željenu visinu učvršćujući ga ljepljivom trakom zbog vibracija.
Svojom izraženom pronicljivošću, a i pogledom na ogromnu količinu opreme i zvučnika na pozornici, shvatio sam da će idućih 2 i pol sata u Pogonu Kulture biti bučno...jako, jako bučno.

Točno u 21.30 Michael Gira se hladno obratio publici sa „Dobra večer“ i ples crnih labudova je mogao započeti.

Kao i na ostatku turneje otvorili su sa “The Knot” koja je, ustvari, fuzija psihodelične “No Words/No Thoughts” sa novim materijalom i koja odmah na početku pokazuje da ovo neće biti uobičajeni rock koncert gdje band svira svoje hitove, već upravo suprotno.
Gira je poznat po nametanju svoje volje publici i izbjegavanju sviranja skladbi koje su ,kao, popularnije (ako takvih uopće ima).

“The Knot” počinje kao ambijentalni uvod u nešto zlokobno gdje prvih nekoliko minuta dominiraju klavijature Paula
Wallfischa i Hahnov lap steel, da bi se nakon nekog vremena ta mirnoća prelila u gitarsku distorziju jednoličnog ritma i sirovog forsiranja svih instrumenata sa Girom okrenutim leđima prema publici koji svojim tijelom daje upute ostatku banda kontrolirajući dinamiku cijele skladbe.
Iako ova skoro jednosatna izvedba zvuči kao spiritualna polu-improvizacija, stječe se dojam da Gira cijelo vrijeme vodi band kroz ovaj labirint zvukova vojničkom preciznošću.
Kako je napetost postepeno rasla, tako je i intenzitet buke u dvorani postao skoro nepodnošljiv, zbog čega je nemali broj posjetioca potražilo spas na terasi ispred ulaza u Pogon Kulture, očito ne znajući točno na kakav koncert su se uputili.

Fascinantna je sama količina magnetične aure oko Michaela Gire. Unatoč tome što je, takoreći, cijeli nastup proveo ignorirajući publiku okrećući joj leđa i bez ikakve interakcije sa njom, nema nikakve sumnje da su sve oči bile uprte u njega.
Čak i ostatak banda nikako nije skidao pogled sa Gire iako je setlista nepromijenjena već godinu dana i vrlo je mala vjerojatnost da i bez njegove prisutnosti nastup ne bi prošao besprijekorno.

Što se tiče same setliste, Swans je definitivno band gdje setlista ne igra nikakvu ulogu u smislu doživljaja samog koncerta, jer što god oni odluče odsvirati to će biti inovativno i jedinstveno iskustvo.
Dok većina bandova iz njihove ere isključivo reciklira stare hitove igrajući na kartu nostalgije, Swansi potpuno zanemaruju stare albume i sviraju najaktualnije stvari, sviđalo se to nekome ili ne.

Slijedom toga, na ovoj turneji su zastupljena samo tri posljednja albuma: “To Be Kind”, ‘The Seer” i “The Glowing Man”.

Od šest skladbi koje su odsvirali u 150-minutnom maratonu bez sekunde pauze, mene osobno su se najviše dojmile “Screen Shot” koja uživo zvuči puno agresivnije i čvršće nego na studijskoj verziji i “The Knot” zbog kaotične, slojevite orkestrirane instrumentacije sa dirigentom Girom u glavnoj ulozi.

Kao posljednju, vjerojatno i zbog simbolike, odsvirali su “The Glowing Man”, naslovnu stvar posljednjeg albuma za kojega Gira kaže da sa njime završava život Swansa… barem u ovom obliku.

Uslijedio je duboki naklon i aplauz publike koja nije inzistirala na bisu jer je on bio potpuno nepotreban.

Gira se nakon dvadesetak minuta pojavio na pultu sa majicama i CD-ima i svakome, uz osmijeh?!, potpisao kupljeni artikal.

Ovime je dokazao da više nije onaj divlji Gira koji je pljuvao po publici, gazio one koji su mu se htjeli približiti i fizički napadao one koji bi headbangali na njegovim koncertima.

swans bott sideJebiga…, godine čine svoje.

Nema dvojbe oko toga da Swansi i njihova mračna, minimalistička, apokaliptično – repetitivna glazbena struktura u kombinaciji sa agresivnim, apsurdno nasilnim, a često i vrlo ružnim tekstovima pjesama kakve su imali početkom 80-ih, nije glazbeni pravac koji će lako sjesti širem audiotoriju.

I sigurno je da će vam za uživanje u koncertu Swansa biti potrebna doza mazohizma.

Ipak, neke stvari treba priznati… Michael Gira je svojim eksperimentiranjem uspio postati apsolutni vladar post-rock pokreta sa ogromnim utjecajem na cijelu alternativnu rock scenu.

Ako je ovo zaista zadnja turneja Swansa, smatram se sretnikom što sam njihov nevjerojatan nastup vidio uživo.
Da, istina je, poslije će vam dugo zvoniti uši i biti ćete potpuno dezorijentirani, ali to je mala cijena za doživljaj ovako bučnog i veličanstvenog koncertnog iskustva.

I za kraj…, mnogi će vam reći da ste čudak što volite ovakvu vrstu glazbe, ali, na kraju krajeva, biti čudak i nije tako loše.

Povezani članci