Jam Session – Split, Ovčice / 18.Studenga-2016.

Mačak or Mlin, pitanje je sad :-) ?

Još jedan po redu Jam Session u Ovčicama je iza nas.
Kažem još jedan, jer Jam Session se udomaćio u ovom klupskom prostoru, a Harpoon Band, koji je nositelj događanja, je postao „kućni bend“.

Ništa lošeg u tome, dapače. Lovre & Co su svojim svirkama učinili da kasno jesenske večeri budi osvjetljene vedrim bojama i nadasve da prođu u dobrom raspoloženju.
Tako je bilo i ovaj put, veselo i neobavezno.

Večer je otvorio Harpoon Band sa dvije teme posvećene Vukovaru, da bi nastavili sa setom „medley” kompozicija iz blues, ali i onog drugačijeg miljea. Dovoljno je spomenuti da se u repertoaru našla i verzija hita Eurythmicsa, “Sweet Dreams (Are Made of This)”.
Iako nepotpuni i u sastavu nestalnih članova, Harpoon zvuči dobro, a na momente kad Lovrina harmonika „opali“ rif, djeluju izuzetno moćno.

Bez velike filozofije i spontano, prvi set je protekao u vedrom ozračju, a i publika je počeo ozbiljnije puniti prostor kluba. (stara splitska boljka, „koncert može sačekati dok ja ne dođem!“)

Nakon male pomutnje u najavi, na scenu dolaze brača Jurić, Leon i Ante, sa svojim sastavom Mlin. Najavili su novi (stari) album i krenuli svojom svirkom.
Teško je bilo što reći nakon prvog kontakta sa kompozicijama. Materijala ima, to je neosporno, i to kvalitetnog. Kako će to sve skupa biti uobličeno i zabilježeno na albumu, ostaje da se vidi. Na prvi pogled, jasno je da se sastav oslanja na „doskočice“, kako u lirici tako i u muzici.
Nije ludo, jer to je u biti ulaznica za široke mase. Ali i tu postoji kvaka. Da bi se „odškrinula“ ta vrata potrebna su tri uvjeta, mediji, mediji i … mediji!!. Bez njih Mlin neće doprijeti do segmenta koji bi prihvatio njihovu muziku.
Koliko će uspjeti u tome, ne znam, ali želim im sve najbolje!

Nakon Mlina na scenu je stupio Ivan Čavrgov, koji je sramežljivo počeo Dylanovu (orginalnu) verziju “All Along the Watchtower”. Nažalost, tehnika je tu zakazala, jer nismo čuli ni njega ni njegovu akustičnu gitaru. „Forever Young“ je već bila druga pjesma, i Dylanov set je krenuo.

Nakon par kompozicija, Harpoon Band se ponovo vratio na pozornicu i nastavio sa izvedbama blues standarda pomiješanih sa evergrinovima rocka.
Početkom seta na pozornici im se pridružio Zoran Tadić na basu i koncert je poprimio jednu drugu dimenziju. Na stranu (ne)uvježbanost i sve što ide s njome, ipak je bilo lijepo gledati „nepodnošljivu lakoću sviranja basa“ i elegantnu šetnju po vratu gitare. (da se razumijemo, i Tomislav Primorac je na basu tokom večeri pokazao da zna i umije, ali ovdje govorim o prvom scenskom susretu sa Zoranom!). Kako sam bio desetljećima van naše scene, ne znam gdje je Zoran svirao, ali prvi susret sinoć je ostavio impresiju i to lijepu.

Večer se privela kraju sa medleyem grupe Cream, „White Room“ (sort of! 🙂 ) i „Sunshine of Your Love“.
Bilo je i bisa!
I to je bilo to!

Dakle, za kraj umjesto onog o izvedbama i zvuku, produkciji i svemu što je vezano za senzaciju „slušanja i gledanja koncerta“ nešto drugo.
Ionako ovo nije bila večer u kojoj se rezimira ili kritički sublimira. Bila je to opuštajuća večer u kojoj je svirka bila više katalizator dobrog raspoloženja, nego centralna točka oko koje se sve okretalo.

Svirka kao što je ova, neobavezna i puna pozitivne energije je rijetka endemska vrsta na našim prostorima.
Nažalost, ovisi o inicijativama pojedinaca.
Sjetimo se Joška Bakića i njegovog Drugog Izdanja u Judinom Drvu, kad je u svom aranžmanu, makar i po značajni financijski gubitak, organizirao svirku i pružio nam jednu lijepu rokersku večer.
Bez prenemaganja, pošteno, energično i kvalitetno.

Paralela sa Jam Sessionom postoji u svim segmentima osim u suportu.
Ovom prilikom se sretno našlo dvoje koje imaju istih afiniteta i sličan cilj, te je Harpoon Band na čelu sa Lovorom u suradnji sa vlasnicima Ovčica pronašao lijepu formulu.
U redovnim intervalima se priređuju žive svirke sa gostima i publici gladnoj ovakvih događanja prezentira neobavezno druženje muzičara na pozornici. Tom prilikom padaju dakako sve kritičke primjedbe, jer često ni sami izvođači ne znaju točno kako ide slijed akorda u kompoziciji, ali to je najmanje bitno.
Bitno je to da je večer napunjena, da je publika sretna, a muzičari zadovoljni. Jer na kraju balade, čemu svirka i sav znoj koji stoji iza nje, ako se nema kome to pokazati.

Još kad sve prođe sa osmjehom na usnama, na opće zadovljstvo, onda imamo „Win-Win“ situaciju u kojoj svatko dobiva!

Ili kako je podvukao MTV , „što ti treba više od ovog!
Ne mogu se ne složiti sa njime!

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *