The Wall Live Orchestra – (Pink Floyd tribute) – Gdynia Arena / 20.Rujna-2016.

Neki novi putevi!

Netko sluša Yes, netko King Crimson….., ali svi slušaju Pink Floyd. Osobno “The Wall” mi je najdraži album Pink Floyda. Slušam ga od njegovog izlaska, punih 37 godina. Prilikom svakog slušanja prolaze me trnci!

U svojoj kolekciji imam sve moguće izdane formate ovog albuma, od LP-a do Blue-Raya . Ne prođe mjesec da ga ne poslušam u kompletu ili u fragmentima tako da mogu reći da poznajem doslovno svaku notu i svaki takt ovog remek djela.

Ovaj uvod je potreban da bih na realan način prikazao ono viđeno i slušano te večeri u Gdinyii u izvedbi talijanskog tribute benda grupe Pink Floyd, The Wall Live Orchestra. Nastojim složiti neku realnu sliku u svojoj glavi, ali kada nešto voliš nema realnosti ili je OK ili….
Bilo je OK!

wall-in-top

Mjesto događaja je Arena u Gdinyi. Dvorana sa dosta niskim stropom te dosta duga. Idealna za je ozvučiti na primjeren način. Na par mjesta je bila pregrađena zavjesama što je smanjivalo echoe i produbljivalo psiho-akustično uživanje u muzici.

Jačina zvuka je bila po mom guštu, baš onolika da izazove pozitivne vibracije. A ove su pak izazvale provalu endorfina i ushita u meni. Nisam bio sam! U Areni je bilo oko 3000 posjetitelja. (U kutovima hale je bilo nešto malo praznih mjesta.). Dob gledatelja je bila od 40 pa naviše. Mislim da je uzrok tome cijena ulaznica.(209 zlota ili prevedeno u Eure 50 E, skupo!)

wall-in-mid

Sada nešto o samim “talijanskim Pink Floydima“. Ovo mi nije prvi susret sa njima. Prvi susret je bio 2007. u Ravenni kada su me oborili sa nogu svojom izvedbom “Shine on You Crazy Diamond“.
Pošto se sve u životu nekako ciklički ponavlja, evo me ponovo, nakon 9 godina ponovo u poziciji da ih gledam i slušam. Ali ovaj put u jednom sasvim drugačijem ozračju.

Ispred mene je bio orkestar od 40 članova s 7 različitih vokala. U sam orkestar su bile uključene egzotične udaraljke, te duhaći i gudaći. Osim njih 40 na bini je bio povremeno i mješoviti zbor od cca 20 članova.

Svi mi koji pratimo muziku znamo svaku pjesmu sa “The Walla” tako da ih ne bi obrađivao, već bih pokušao obraditi i na neki način objasniti viđeno.

Sam početak koncerta mi je unio malu neugodu. Nekako mi je bilo sve čudno ispremiješano. Čujem neke druge instrumente gdje bi trebao biti “pravi“ instrumenti. Jednostavno se ne mogu snaći. Međutim nakon 10-tak minuta sve sjeda na svoje mjesto i počinje uživanje. Neke stvari su dodane. Uvod gudaća u “Another Brick in the Wall” je apsolutno pogođen. U sredini te pjesme uključuju se duhaći sa uvertirom “Atom Heart of Mother”. Vjerujte mi, na prvi pogled izgleda nespojivo, ali zvuči fantastično. Nastavlja se sa “Mother” gdje Laura Bernardini svojim opernim sopranom obara sa nogu…

I koncert teče i teče. Publika počinje sve respondivnije reagirati, da bi prvi dio koncerta završio sa “standing oviation” prisutne publike.

wall-mid-in-3

Drugi dio koncerta je malo drugačije koncipiran. U prvi plan se stavlja orkestar sa zborom tako da slušamo poznato, ali na jedan drugačiji način. Na “Comfortably Numb” nema Gilmoura, ali čaroliju prave gudaći svojim bjesomučnim ritmičkim sviranjem, te fantastični gitarista Giacomo Dell Imagine (pretpostavljam da je ovo umjetničko ime).

“Run to Hell” zvuči sasvim drugačije uz egzotične udaraljke i tro-minutni solo istih . Publika je na nogama. Ovacije!
Sve završava sa još jednom drugačijom izvedbom “Another Brick in Wall”.

Što reći kao neki zaključak? Jednostavno Pink Floyd su kategorija za sebe. Esencija njihove muzike je takva da je moraš uzeti onakvu kakva jest, a ujedno ti pruža mnogo prostora za nadogradnju.

The Wall Live Orchestra su je uzeli, malo raspakovali, ponovo zapakovali i isporučili na svoj način. Finalna ocjena samog koncerta bi bila veoma dobra.

wall-in-mid-2

Mala zamjerka mi je na kraju pala na miks pult. Naime zborsko pjevanje mi je bilo malo u “pozadini”. Pretpostavljam da nisu imali dobro raspoređene mikrofone ili sama akustika prostora nije dozvoljavala da zbor bude malo naglašeniji. (malo vjerojatno!)

The Wall Live Orchestra su skupina entuzijasta koji pokazuju pravac gdje bi izričaj Pink Floyda mogao krenuti. Mišljenja sam da će se za 20-tak godina njihovi radovi ravnopravno izvoditi u New Yorku u Metropolitanu i Milanskoj Scali.

Mislite li da je nevjerojatno?

Poslušajte The Wall Live Orchestra!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala

Povezani članci