Legenda hrvatske scene Josipa Lisac je održala koncert na Prokurativama. Od Josipe se uvijek očekuje ono najviše, najbolje, i to je doslovno isporučila prva dama domaće scene.
Josipa u svojim intervalima nastupa u Splitu, koji se baš i ne bi mogli nazvati redovnim, ali i to ima svoje draži. Naime, kako su njeni koncerti u „vikendici rimskog tiranina domaćeg porijekla“ ipak relativno rijetki, imamo tu privilegiju svjedočiti razvoju izričaja same Josipe.
Jer ruku na srce, ne možemo reći da je njen način i smještaj izričaja isti od prije dvije godine ili od prije desetak godina. Očito je da Josipa i pored nedostatka “obilja” novog materijala razvija postojeći. I to u smjeru u kojem je već dala naznake dok je bila u ranoj pop fazi.
Za razliku od te prezentacije, trenutna faza je dovela razvoj kompozicije do nekog svog vrhunca i teško da se može bolje i visočije bez nekih radikalnih rezova u njenu strukturu. Ili skraćeno rečeno, Josipa se smjestila u fotelju udobne fuzije protkane pop senzibilitetom, kojeg je donijela sa sobom iz svojih mladih dana.
Možda će se činiti suhoparno, jer ovako napisano i ne zvuči baš primamljivo za široke mase.
Greška!
Gledište je bilo prepuno!
Ali i to je mogla biti varka, koja se zove „mamac Josipa“. No sama reakcija gledališta je ukazivala da je Josipa svojim sazrijevanjem sačuvala staru i dobila novu publiku i to je njen najveći dobitak u ovom kontekstu.
Koncert je otvorila “Boginja”, koja je svojim skoro pa funky jazz izrazom dala naslutiti o čemu će se tokom koncerta raditi. Naime, uvrštavajući poprilično duge instrumentalne uvode, koji u većini slučajeva uopće ne naznačuju temu koju uvode, Josipa je u manje više svim temama dodala onu fuzijsku crtu (koju je uostalom i sama verbalno isticala nekoliko puta tokom koncerta).
Time starim temama donosi novo ruho i novi život. “Boginja” jest otvorila koncert, ali je baš iz tog razloga njen duh lebdio dugo nakon njena završetka nad pozornicom.
Nije za ništa, jer slijedile su “O jednoj mladosti”, “Dok razmišljam o nama” sa prekrasnim uvodom na bas gitari, “1000 razloga” i “Živim po svome”. Svaka od navedenih tema, pa i onih koje su slijedile bi se mogle opisati kao highlight večeri, jer izvedene su besprijekorno, otpjevane onako kako samo Josipa može.
I tu je negdje bio (virtualni) kraj prvog dijela koncerta, iako nije bilo nikakve pauze.
Pomalo neuobičajeno, slijedio je solo na bubnjevima, u kojem me je Borna jednostavno dobio. Tokom koncerta sam ga pratio i vidio da je van svog vremena, ali ono što je isporučio u solo točki je stavilo točku na “i”. Besprijekorno, maštovito i ritmički izvanredno odrađeno, sa dozom ukusa kojeg se ne viđa svaki dan. Uživancija je bilo slušati odjek nategnutih koža i gledati čovjeka sa kravatom kako rastura bubnjeve!
Ali solo na bubnjevima je bio samo uvod u “Ja bolujem”, koja isto tako u fuzijskom maniru zvuči friško, kao da je jučer napisana.
Na nju se naslonila tema “Gdje Dunav Ljubi Nebo”, za koju se teško moglo na početku reći da je to ta, jer je aranžmanski, kao i manje više sve teme, poprilično pretumbana.
Josipa je nakon toga na pozornicu pozvala Sašu Antića, koji je svojim recitalom upotpunio vječnu “Kapetane Moj” i vjerujem, izmamio poneku suzu u gledalištu. Lijepo zamišljeno i još ljepše izvedeno.
Nisam vidio da je publika lošije reagirala na novu pjesmu Josipe Lisac “Moja Magija”, iako je ona u uvodu jasno dala do znanja da će razumjeti ako se ne primi iz prve, jer “treba joj dati vremena“. Očito je pogriješila, jer publika je prihvatila iz prve. Da li će se pretvoriti u hit, ostaje da vidimo.
Iako je koncert nosio ime “Dnevnik Jedne Ljubavi” i potajno sam se nadao da će se na repertoaru naći cijeli album, kao neka retrospektiva pola stoljeća postojanja itd .. (kao Patti Smith sa svojim albumom “Horsers”), nisam to dobio. Umjesto toga slijedila je još samo jedna tema sa albuma, “Ležaj od Suza”, koja jest pretrpjela aranžmansku transformaciju, ali je još uvijek ostala duboko umočena u žestoku rockiju. Najrockerskija tema večeri!
Nakon teme Josipa je izvela “Život moj”, da bi se naslonila na “Hir, hir, hir”. Iako sam rekao da bi svaka tema mogla biti vrhunac večeri, to je ipak bila „Hir..“, kako po reakcijama iz gledališta, tako i po količini emocija koje su dolazile sa pozornice. No da sve ne ostane na njoj, pobrinula se sama Josipa izvodeći “Danas Sam Luda”, da bi finalizirala sa temom “Magla”.
Perfektno!
Tako to rade majstori!
Bis je protekao u euforiji gledališta i pozornice, i bio je to očiti znak da je Josipa još jednom uspjela zarobiti splitsku publiku i dati joj neoborivi razlog da je dođe vidjeti sljedeći put kad posjeti grad pod Marijanom.
Produkcija koncerta je bila vrhunska. Počevši od scenografije koja je debelo oslikala cijeli koncert dajući mu skoro pa nesvakidašnji karakter, preko razglasa koji je bio besprijekoran. I kad o zvuku govorim, jer on je ipak najbitniji, moram dati komplimente ton majstoru i ekipi oko njega, jer zvuk je bio perfektno balansiran i čist. U toku predstave fokusi su se mijenjali onako kako je sama kompozicija i scenska prezentacija zahtijevala i nadasve, sve je to rađeno bez i jedne greške!
Prst gore!
Gledajući koncert ipak mi se nametnula paralela sa nedavno održanim koncertom Matije Dedića i Prijatelja. To sam prilikom utvrdio da bi bilo fer navesti da je to bio koncert Matije, Renata i Čiće.
Slično tomu, i na ovom koncertu, prateća grupa Josipe Lisac je sve samo ne prateća. Iako je Josipa glavna zvijezda i to nitko pametan ne osporava, ipak ekipa koja je staja iza nje je izvukla lavovski dio koncerta.
Stoga krediti Gojku Tomljanoviću na klavijaturama, Borni Šercarju na bubnju, Davoru Doležalu na gitari, Josipu Grahu na trubi i Damiru Črnigoju na basu. Ako bih “morao” izdvojiti jednog od njih koji me je posebno impresionirao, bio bi to Borna Šercar. Ništa nije ukazivalo da se ispod uglađenog imagea, popraćenog kravatom krije “animal“.
Josipa Lisac sa svojim suradnicima je isporučila još jedan veliki koncert, koji će se dugo pamtiti. I ne samo do sljedećeg, jer ma koliko možda izgledalo čudno, Josipa je sinoć u Splitu otvorila neku novu kutiju, čiji sadržaj, za razliku od forme, očito još nije u potpunosti istražila.
Iako u godinama kad se dame ne pita za zdravlje, još uvijek ima snage i volje mijesiti svoje standarde, udahnjivati im novi život i izvoditi ih na način koje sve oduševljava, a nju ne kompromitira.
Jer Josipa uvijek ostaje to što jest, prva dama hrvatske scene, pomalo ekscentrična, kao i sam život danas. Iako se profilirala kao scenska osoba, koja svojim upadicama zabavlja publiku, do nivoa “stand-up” komedije, Josipa Lisac svoj integritet prvenstveno duguje svom glasu koji ne priznaje godine i dubokoj umjetničkoj proživljenosti svojih pjesama koje reflektiraju njen, ali i naš život.
U tom kontekstu Josipa Lisac će biti sa nama dugo, dugo vremena …. dok god bude kapetana, dok god horizonti budu dodirivali rijeke, dok god budemo imali razloga za ljubav, dok god se magla spuštala i omatala oko nas, dok god budemo sebi govorili koliko smo ludi, jer sve je to ostavština žive legende koja živi u nama!
Povezani članci
