Prva večer Prvog Summer Blues Festivala u klubu Ovčice je ugostila zagrebački bend Super Funk Sessions.
Iskreno, pri samom spomenu “funk“, nisam bio oduševljen, jer mi forma nije nikada legla. Bar ne u onom klasičnom obliku. No Igor, Đuro i Toni su me brzo razuvjerili i raspršili svaku sumnju, jer funk u biti i ne stoji u njihovom izričaju osim u tragovima koje sam mogao “provariti“.
Kako je koncert počeo instrumentalima, tako se u meni “gradila” konfidenca o zvuku kojeg isporučuj.
U momentu kad je Toni krenuo sa “zvukom“, ili kako se kaže, elektronikom, stvari su legle na svoje mjesto. Sa druge strane Igor je sa svojom trubom stvorio neobičan ugođaj u pred-olujnu ljetnu noć, parajući zrak rezonantnim tonovima i dajući izričaju novu dimenziju.
Nakon instrumentala na pozornicu se popela Željka Veverec i sa njenim izlaskom je započela malo drugačija prezentacija.
Svojim vokalom je dominirala pozornicom i u biti prisilila trojicu glazbenika da je prate. Ništa lošeg u tome.
Redale su se teme, od kojih se neke bile obrade. Od “Summertime” do “Nobody’s Fault But Mine”, „Fever“...
Teme su dovedene do neprepoznatljivosti, no to očito i jest bila namjera. Jer izričajem je dominirao eklektički jazz pristup, uz vidljivo isturenu slobodnu formu.
U toj konstelaciji obrade i nisu mogle drugačije zvučati nego jesu. Drugo je pitanje da li se to nekom sviđa ili ne?
Kao u slučaju Planta i repertoara Led Zeppelina, nameće se isti zaključak. Ako tema ima namjeru živjeti kroz razdoblja, jednostavno mora proći evoluciju, prilagodbu izričaju kojeg nosi. I o tome zbora nema. Ostaje da se prihvati ili odbaci.
Osobno, prihvatio sam ih u punom izričaju, bez ostatka.
Teško je prstom uprijeti i reći tko me je više impresionirao na sceni. Toni svojim izletima u područja meni tako dragim, gdje dominira “zvuk” ili Igor na trubi koji je pak priča za sebe, ili pak Đuro na bubnjevima koji je korektno pratio sve što se događa ispred njega. (Na momente ritam mašina nije bila po mom ukusu, jer je odskakala od atmosfere. A atmosfera je ono u čemu ovaj sastav caruje.)
I dakako, Željka svojim mekim jazz vokalom, koji me pak asocirao na Julie Driscoll u fazi kad je radila sa Brian Augerom.
Prva je večer je bila pun pogodak što se muzičke strane tiče.
O samom konceptu bi se dalo razgovarati, jer ovo je ipak blues festival, a Super Funk Sessions je svjetlosnim godinama udaljen od bluesa.
Povezani članci
