Iron Maiden – Spaladium Arena/27.Srpnja-2016.

Tarapana u jednom činu!

Svatko tko iole prati muzička zbivanja danas zna da je Iron Maiden velika koncertna atrakcija. Tijekom godina su izgradili respektabilni status grupe čiji su koncerti praznik za oči i uši. Već je notorna činjenica da su im koncerti “opća tarapana“. Ni Split nije bio izuzetak i sve je prošlo u skladu s tradicijom i očekivanjima.

Da li baš?
S tradicijom da, ali očekivanja su ipak djelomično stanovala na nekoj drugoj adresi!

Idem ispočetka!

DSCN1693

Nepregledna kolona u crnim majicama s logom Iron Maidena se slijevala u pravcu dvorane i već prilikom samog dolaska u dvoranu bilo je jasno da će to biti veliki koncert. Sam profil publike koja je popunjavala dvoranu je bio interesantan. Bilo je svih uzrasta. I nije bilo rijetko da su cijele familje bile tu. Dobro, djedovi i bake su ostali kući čuvati kućne ljubimce, ali većinom najmanje dvije generacije su bile tu!

Spaladium Arena se popunila, možda ne do posljednjeg mjesta, ali … podij je bio pun kao šipak. Na tribinama se na najvišim redovima vidjelo tu i tamo po koje prazno sjedalo, ali uglavnom, koncert je bio potpuno rasprodan, što se i očekivalo.

DSCN1768

Kapacitet dvorane se s 13 000 smanjio na 11 000 iz scenskih razloga. Naime, Iron Maiden ima svoj  scenski standard kojeg ni pokoju cijenu ne ruši, pa čak kad su kapaciteti dvorana u pitanju. To im se mora priznati, jer nije malo grupa iz prošlosti, pa i danas, koji scensku prezentaciju prilagođavaju veličini dvorane, kako bi stalo što više ljudi u njoj.

Kao predgrupa je nastupila The Raven Age.  Nažalost, njih nisam uspio odgledat i odslušat jer smo zbog velikih gužvi u prometu došli ispred Spaladium Arenu pola sata prije početka koncerta Iron Maidena, kad je The Raven Age već odradio svoje. Stoga, kako je bilo i kakvi su momci, jednom drugom prilikom.

Dvorana se zatamnila točno u devet sati, i cirkus je počeo. Nije bilo nedoumica da će ovo biti nešto veliko.

I bilo je od prvih nota. Cijela je dvorana planula euforijom od pojave Bruce Dickinsona na sceni. Kao i svaki “master of ceremony” i Bruce je iskusnom rukom prihvatio ono što mu se na pladnju ponudilo i do kraja koncerta nije ispuštao. Dirigirajući predstavom i vodeći je od teme do teme, Bruce je po tko zna koji put pokazao da je alfa i omega benda, „spiritus movens“ cijelog projekta.

DSCN1714No nije samo Bruce bio na pozornici. Tu je još cijela ekipa koja svojim prisustvom, scenografijom i svirkom doprinosi velikom događaju.

I tu dolazimo do onoga što Iron Maiden dijeli od suvremenika. Inteligencija u pristupu. Jer imati tri gitariste na sceni, znači permanentni sukob ega, i procjep između želja i mogućnosti.

No, ne i kod Iron Maidena. Svaki od gitarista dobiva svoj pravedni dio u obliku solaža, ali svaki i te kako zna da se mora uklopiti u koncept teme. Drugim riječima, jest da su teme obilovale instrumentalima, a samim time i solažama, no, sve su bile striktno u službi koncepta i ni jedna nije trajala predugo, a ni prekratko. Nije bilo ego tripova, a još manje neplaniranih izleta. Time se dobiva kompaktnost, kad predstava ostavlja dojam jedne cjeline.

Koncert je podređen temama s novog albuma “The Book of Souls”, i to je razumljivo. U biti, teško se album više može nazvati novi, već jednostavno posljednji, jer svoje je odradio i još uvijek radi. Poharao je ne samo specijalizirane top liste, prodao se u monstruoznom tiražu i sada služi kao podloga velikoj turneji koja i nosi njegovo ime.

Pored novih tema, koncert su napunili i standardi grupe. (Interesantno je da na ovoj turneji Iron Maiden ne izvodi svoj najveći hit „Run to the Hills“!)

DSCN1711Ono što veže sve skupa u tu veliku cjelinu, jest da u biti nije bilo granice između novog i starog materijala. Reakcija publike je bila ista. Što znači da je došla na koncert debelo dobro pripremljena i spremna biti aktivni sudionik na koncertu. To se i  zbilo, jer svi refreni pa i sami tekstovi pjesma su masovno bili popraćeni iz publike.

Dakle, publika, sjedi, pet!
Domaći rad pošteno odrađen!

Bruce Dickinson, Steve Harris, Dave Murray, Adrian Smith, Nicko McBrain i Janick Gers su rutinirani izvođači. No, tu ipak Bruce odskače svojom energijom i ulaganjem sebe u predstavu.

Teško je dokučiti da je dan prije to radio u Udinama i da će dan kasnije to raditi na nekom drugom mjestu i dan kasnije na nekom drugom i tako još tko zna koliko dana, mjeseci … Svaka čast, jer očito je da je vrhunski profesionalac i da jednostavno voli to što radi.

Ostatak benda je isto tako odradio svoje, iako nakon svih ovih godina, poza i rutina uzimaju svoj danak. A i same godine. Stoga, nemojmo gledati ovo kao veliki nedostatak, jer na karaju balade, moramo si to priznati, Split je ipak bio samo jedna od stanica na koju se zaustavio rock cirkus zvan Iron Maiden.

Iron maiden set lsitKoncert je trajao skoro dva sata, uključujući i sam bis koji je bio sastavljen od tri teme. (set listu možete vidjeti sa strane!).

Iron Maiden je pošteno otprašio sve što je imao na set listi i na pomalo čudan način se oprostio od publike. Naime, nakon treće bis teme, otišli su sa pozornice, ostavljajući svjetla u dvorani pogašena, naznaku da bi se mogli vratiti!?
Što se nije dogodilo!
Nisam nikad vidio tako nešto. Obično se svjetla u dvorani upale nakon bisa, magija nestane u trenutku, i to je to!

Možda su i imali namjeru se vratiti, a nisu, iz tko zna kojeg razloga?
Tko zna?!

Svejedno, dali su veliki koncert, koji je u svim svojim fragmentima opravdao očekivanja mnogobrojne publike.

Osim u nekim. Sad dolazimo do onog što i nije bilo baš lijepo.
Zvuk!
Pomalo sam sa nevjericom gledao u pozornicu kad je sve skupa počelo. Stajao sam na tribini, nešto više od visine pozornice, po sredini i što je najbitnije, bio sam u zoni „primarnog zvuka“. Ili drugim riječima, zvuk sa pozornice je trebao biti taj zvuk koji je dopirao do mene.

Teško mi je uspoređivati zvuk na koncertu Guns N’ Roses, jer sam bio naslonjen na binu, ali ono što mogu, jest prizvati u sjećanje zvuk koji su pružili Austalian Pink Floyd Show. I tu poredbe nažalost nema.

Znam da je Spaladium Arenu teško kvalitetno ozvučiti na način da svako mjesto ima pristojan prijem zvuka. Ali Austalian Pink Floyd Show su dokazali da se može.

Iron Maiden, odnosno njihov prateći tehnički tim su ipak morali uložiti više napora u tom smjeru. Zvuk koji je dopirao do mene je bio “šporak“. Na momente nikako, na momente veoma teško sam razumio Brucea dok je govorio i pogotovo dok je pjevao.

Grula Floyd (kolega sa koncerta i suradnik MLP-U!) mi je skrenuo pažnju na “gubljenje vokala“, no to nisam primijetio, jer sam očito bio skoncentriran na nešto drugo.

Ne mogu reći da nije bilo moćnih trenutaka koji su silazili sa obješenih zvučnika, ali sve u svemu, ogroman propust u produkciji.

Jer, ovo je ipak koncert i zvuk je na prvom mjestu!

DSCN1689

Drugo što je “zaboljelo” jest matrica. Znam da je dio koncerta reproduciran sa matrice, pogotovo kad su pitanju uvodi, specijalni efekti, pa i dijelovi svirke koji se jednostavno ne mogu odsvirati na zadovoljavajući način na sceni, jer su u studiju dobiveni zahtjevnom manipulacijom i tehničkim tretmanom.  Sve je to u redu i sve je to pratitelj svih velikih koncerata, još od doba grupe Queen iz ranih sedamdesetih godina. No, ono što je zapelo za oko je „vah vah“ za jedne od solaža. Ništa lošeg u „vah vahu“, da je pedala bila na pozornici!?
Ali nije!
Isprva sam to pripisao produkciji, odnosno mix pultu, koji provlači kroz filter sam zvuk i isporučuje ga u zvučnike. Ali čemu, logika nažalost nameće drugi zaključak…

DSCN1722I treče.

Imati tri gitare na pozornici je velik izazov. Smjestiti ih u prostor i napravit razliku između njih je imperativ svakog mix pulta i producenta koji dirigira koncertom.

Ne zaboravimo, koncert ima dva dirigenta. Jedan je u ovom slučaju Bruce na pozornici, a drugi je producent za mix pultom koji u stvari kanalizira sve što sa pozornice dolazi i odlazi u zvučnike. Namjerno ili slučajno, na ovom se koncertu, kad su gitare u pitanju, producent nije baš proslavio. Sve tri gitare su zvučale kao jedna, isto!, namećući pitanje, čemu onda tri?

Da se razumijemo, jedno je stil, a drugo produkcija!

Teško mi se othrvati poredbi sa ranim Fleetwood Mac, koji jesu djelovali prije pola stoljeća i u sasvim drugom okruženju. A na sceni su imali tri gitare. Bez ikakve tehnologije i elektronike, koja nije ni postojala u to vrijeme, svaka od gitara je imala svoj „ID“, zvučala je baš tako i sasvim drugačije od ostalih. Ovako, impresivan broj od tri reske gitare gubi na svojoj veličini i svodi se u biti na nabrajalicu, “što više to bolje“. Vjerujem da to nije bila ideja kojom se Bruce vodio pri sastavljanju ovog koncepta.

Ili pak jest!?

Eto, bilo je to ono loše na koncertu, dakako, gledano kroz prizmu Grule Floyda, MTV-a i mene osobno.

DSCN1778

Pored svega nabrojenog, Iron Maiden su dali veliki koncert koji će se pamtiti u Splitu i okolici.
Ne događa se svaki dan da svjetske atrakcije pohode ovaj dio Lijepe Naše. Pogotovo ne vruće atrakcije, koje još uvijek nešto znače u svijetu muzike.

Iron Maiden je perjanica drugog vala britanskog Heavy Metal booma. Oni su ti koji su pomakli granice sirovog izraza i digli ga u visine, gdje pridjev „sofisticiran“ dobiva drugu dimenziju i determinira jedan drugačiji pristup Heavy Metalu.

Iron Maiden će nastaviti turneju, članovi će podebljati svoje bankovne račune i spokojno pripremati neki drugi album, koji će u nekoj budućnosti poslužiti kao podloga za neku drugu turneju.

I jednom kad se to dogodi, nadam se da će ponovo posjetiti Split, jer njihov posjet je praznik kojeg na ovim prostorima ne slavimo baš često!

Povezani članci