Bruce Springsteen & E Street Band / Berlin 19.06-2016!

Neponovljivo!

Moj posljednji susret sa Bruce Springsteenom i E Street Bandom je bio prije šest godina, kad sam bio među sretnicima u gledalištu u Rimu. Bila je to “Working on the Dream” turneja. Koncert mi se urezao u sjećanje za cijeli život i vjerovao sam da bolje od toga ne može….

Vjetrovi života i poslovne obaveze odvele su me na drugi kraj svijeta.

Povratkom u Europu pružila mi se prilika otići na neki od Springsteenovih koncerata.

Odluka je pala na Berlin. Međutim tu je nastao problem. Naime karte za Berlinski koncert su rasprodane vjerovali ili ne, u 10 minuta. Upornošću i više srećom nego pameti, iz Londona sam dobio taj dragocjeni komadić papira.

Berlin je postao mjesto hodočašća!
Mjesto održavanja koncerta, Olimpijski stadion, koji je nedavno kompletno preuređen i moderniziran za Svjetsko Prvenstvo u Nogometu.

Ulazi su otvoreni 120 minuta prije početka koncerta. Sigurnosne provjere su bile jako brze i učinkovite, da se činilo da ih uopće nema.

Unutar arene je bilo par punktova sa memorabilijama vezanih za Bossa & Co. Ali ono što je iznenadilo manje više sve koji su došli iz drugih zemalja, na stadionu se prodavala samo pivo i voda. I ti su punktovi bili strateški raspoređeni, tako da u nekoliko desetaka metara pokrivaju svoj dio terena.

Drugi pozitivni šok je uslijedio na kasi. Cijena ½ litre piva je bila 3,5 eura a litra vode 1 euro. Veliki plus za organizatore.

Stadion je bio pun kao šipak. Slobodna procjena, cca 60 000 posjetitelja, svih dobi. Komotno se može reći da je na ovom prostoru vladala „bezgeneracijska prisutnost“.

I prije nego je koncert uopće počeo, vidjelo se da je organizacija ne dobra, već fantastična.
Nažalost, sve su kamere, pa i one male, bile pristojno oduzete, a vlasnicima uručeni bonovi za predizanje istih nakon koncerta. Ostali su samo mobiteli u rukama, te se stoga unaprijed ispričavam radi kvalitete fotografija.

Koncert je bio najavljen za 19:00 i po dobrom Bossovom običaju, počeo je u 19:00!

E Street Band je izašao na pozornicu i za njima Boss, vičući “Hello Berlin”!

I počela je tarapana!

Počelo se sa “Adam Raised a Cain”, da bi Boss & E Street Band bez sekunde pauze u bjesomučnom ritmu izveli “Badlands”, “Out in the Street”, “Sherry Darling”, potom premjerno “My Lucky Day”. Nesmiljenom žestinom slijedili su “Wrecking Ball”, “Night”, “It’s Hard to Be a Saint in the City”, “Spirit in the Night”, “Candy’s Room”, “She’s the One”, “Hungry Heart” i “You Can Look (But You Better Not Touch)”

Od prvih nota publika je bila aktivni sudionik događaja na sceni. U svakoj je pjesmi učestvovala i time doprinijela veličanstvenim trenucima koji se ipak rijetko viđaju čak i na ovako velikim koncertima.

Atmosfera sa pozornice se slila na travnjak, ali tu nije stala. Prelila se tribinama, i kad je cijeli stadion bio pokriven, iz 60 000 grla se orio svaki refren.

Bili su to trenuci kad trnci nekontrolirano tresu tijelo.

I kao „feed back“, sve se to skupa vratilo na pozornicu, gdje su uskoro počele nastajati, iz ničega, prekrasne improvizacije. Bilo je trenutaka kad su solirali Boss, Van Zandt i Lofgren. Ne znam koliko je sve skupa bilo spontano, no bilo je veličanstveno za čuti.

Isto tako, bilo je trenutaka, kad je bilo očito da se odigrava nešto neplanirano, jer je ritam sekcija na trenutak prestajala sa svirkom, da bi se nakon desetak sekundi i oni priključili. U tim je trenucima i na pozornici bio “dar mar“, ipak pod Bossovom komandom.

Pomalo čudno za ovakav koncert, ali sa sigurnošću mogu reći da je bilo nepripremljenih trenutaka i to su u biti bili oni najljepši. Jedan od takvih se dogodio kad se sa jednog kraja stadiona počela oriti pjesma gledatelja, i uz “himničko” pjevanje je krenuo ogroman aplauz. Kako je pjevanje na tribinama jenjavalo, aplauz se pojačavao, do te mjere, da je i pozornica utihnula.

Boss i E Street Band su jednostavno prestali svirati.

Odložili su instrumente i naklonili se publici.

Bio je to veličanstveni trenutak, kojeg se doživljava jednom u životu.

Drugi dio koncerta, onaj komorniji, je počeo sa “Death to My Hometown”, a nastavio sa isto tako sjetnim “My Hometown”, “The River” i “American Skin (41 Shots)”.

Već je postala tradicija da publika odabere jedan dio repertoara na koncertima, te je treći dio koncerta počeo sa izborom publike. “The Promised Land”, “Working on the Highway”, “Darlington County”, “Waitin’ on a Sunny Day”, “I’m on Fire” i “Because the Night” su našle svoje mjesto u tom izboru sa tribina.

Na kraju službenog djela koncerta Boss je odradio dva klasika, “The Rising” i “Land of Hope and Dreams”.

I kad kod “običnih” velikih koncerata ide na red bis i oproštaj, na ovom je tek uslijedio najljepši trenutak.

Pored toliko vrhunaca večeri, izgleda malo deplasirano proglašavati naj,naj vrhunac večeri, ali to je očito bio “Born in USA”, kojem je prethodio “Backstreets”. Sa Bossovom opaskom “This is for you Berlin!“, počeo je opći delirij u gledalištu.

“Born in USA” ima posebno mjesto u povijesti Berlina, jer Boss je bio prva velika zvijezda koja je gostovala u tadašnjem Istočnom Berlinu. Taj se događaj smatra veoma posebnim, jer se u biti njime izbila prva cigla iz berlinskog zida.

Koliko je taj događaj bitan u povijesti, pokazuje još i podatak da se u muzeju grada Berlina kao eksponat, čuvaju snimke sa tog koncerta.

Koncert se ipak morao privesti kraju, pa su na red došle “Born to Run”, “Seven Nights to Rock” i “Dancing in the Dark”.

I kad su već svi očekivali paljenje svjetala i kraj, uslijedila je katarza.

Posveta preminulom dvojcu, članovima E Street Banda, Clarenu Clemonsu i Danyu Federiciju sa temom “Tenth Avenue Freeze-out”.

Za vrijeme izvedbe, na velikom video zidu su se vrtjele fotografije dvojice velikih umjetnika.

Koncert se konačno priveo kraju sa temama “Shout” i “Thunder Road”.
Trajao je točno 3 sata i 30 minuta.

Što kazati na kraju?
Sve, baš sve na koncertu je bilo vanserijsko, od organizacije koncerta, ozvučenja, publike….

U biti, ovo i nije bio koncert, bio je to kulturološki događaj koji oplemenjuje dušu. Bio je to izlet u nebesa u susret bičima koja kroje naše snove, i u ovakvim trenucima ih čine stvarnima. Malo ih je koji to mogu, a Bruce Springsteen je jedan od njih.

Jest da je najveća koncertna atrakcija današnjice i jest da je neprikosnoven na stadionima. Ali Bruce Springsteen nikada, ma koliko visoko letio, nikada nije odlijepio noge od zemlje.

Svojim je standardom toliko podigao ljestvicu da će generacije i generacije umjetnika koji dolaze i koji će tek doći, imati velikih problema da je dosegnu.

O nekom preskakanju nema ni govora.
Bar ne u ovom stoljeću!


I *ve just seen the
Heart stoppin
Pants droppin
Hard rockin
Earth shockin
Booty shakin
Belly Quakin
Love makin
Viagra takin
History makin

LEGENDARY E STREET BAND

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *