Klub Ovčice polako, ali sigurno vraća stare pozicije iz sedamdesetih, kad je bio kultno mjesto okupljanja ljubitelja muzike.
Nizom koncerata u zatvorenom je ovu “zimsku sezonu” klub privukao stare “geekove” ali i nove, mlade koji su možda priču o “Džaji” čuli od roditelja.
Sezona zatvorenih koncerata je iza nas i sinoć je počela “ljetna sezona“, koncertom Mike Kindred Blues Tria.
Prvo pa muško!
Pomalo zvuči nestvarno da je u organizaciji kluba upriličeno ovo gostovanje, a da se nije naplaćivala karta za ulaz. Jer, ovo je bio ne samo dobar koncert, već je bio odličan “happening“, gdje se iz prve ruke isporučila teksaška verzija boogie bluesa.
Sam sinonim “boogie blues” u današnje vrijeme baš i ne nosi obećavajuću formu, s obzirom na trendove i permanentno zapostavljanje kvalitetne muzike u medijima uz naturanje uradaka od kojih te uhvati “blues“.
Sama forma je uz to poprilično kruta, jer okviri su suženi. Govorim u čisto teoretskom značenju, jer priloženo sinoć obara sve takve i slične teorije i izbija sve karte iz ruke onima koji sinoć nisu bili prisutni, jer je boogie blues „nešto monotono, ponavljajuće ….“
Mike Kindred Blues Trio je na pozornici prezentirao kako trio ovog usmjerenja treba izgledati i zvučati. Ali, iznenađenje, bar sa moje točke gledišta, je uslijedilo izletima iz okvira bluesa pa i samog boogiea.
Mike Kindred je sa svojim suradnicima i te kako znao odletjeti u jazz vode, koketirajući ne samo sa čistom formom, već i sa fuzijom „ala Weather Report“. Time je majstorski blendirao “root” izričaj čineći ga interesantnim i nepredvidljivim.
Sam koncert je bio moćan!
Iz nekoliko razloga. Jedan je dakako sama virtuoznost izvođača, koja je neupitna.
No, ono još bitnije, inspiracija koju su crpili (znam, bio je to još jedan koncert u nizu!, ali ne govorim o tome) nagovještavala je sve samo ne rutinu. Ne znam koliko je jamovskih pasaža bilo uvježbano, a koliko improvizirano, no svi su se stopili u kompoziciju, čineći jedinstvenu cjelinu.
Sama kvaliteta zvuka je bila dobra (bar u prvim redovima gdje sam sjedio).
I sad dolazim do jedne interesantne činjenice, koja je obojila cijeli koncert i dala mu, nesvakidašnju sliku.
Namjerno ili slučajno, bas bubanj je bio znatno reduciran i time povučen u debelu pozadinu zvučne slike.
I baš je to odsustvo bas bubnja donijelo novu crtu, izbacujući bas gitaru u prvi plan. Samim izdvajanjem iz okvira izričaja, bas gitara je u biti odnijela primat na pozornici i postavila se kao dominantni instrument.
Ne bih da se ovo shvati da je preotela koncert Kindredu, već jednostavno da smo bili svjedoci neobičnog zvuka koji je izvanredno legao na podlogu ritma bubnjeva i dakako, premostio ga na piano.
Uz to, bilo je prekrasnih trenutaka kad je Mike jednom rukom svirao melodiju, a drugom ritam, pokrivajući u potpunosti bas dionicu. U nekim drugim okolnostima i nekom drugom prilikom, bas bi u tom slučaju krenuo na izlet, šireći lepezu muzičke slike. Ali ne o na ovom koncertu. Joe Fonda je ostajao na svom kolosijeku, ne libeći se pokriti točno u notu ono što je Mike odsvirao. U tim je trenucima Emil Gross na bubnjevima, “breakovima” popunjavao praznine i kao rezultat, dobili smo ritmički izrazito efektne pasaže.
Isto tako, u nekoliko je navrata Fonda dobio priliku da pokaže što zna, i pokazao je. Ne treba biti veliki poznavatelj muzike i zaključiti da je kroz njega progovarao Jaco Pastorious u svojoj Weather Report fazi.
Emil Gross za bubnjevima nije bio te sreće. Nije dobio neki izdvojeni solo, ali ipak, vidljivo je da momak s Alpa zna o bubnjevima i lijepo ih svira. Većinom počivajući na “breakovima” i rijetko, jednostavno prateći piano, Emil sa Fondom čini jaku ritam sekciju, sa kojom je Mike očito i te kako zadovoljan.
Na drugu stranu, Mike Kindred je cijelu večer ostajao u nekim okvirima svog izričaja sa povremenim izletima u jazz (pa i fuziju). Uz to je prezentirao impresivni blues vokal.
Jednom kad se vidi kako taj čovjek svira, nije teško zaključiti da se ispred sebe ima veličinu. Ma koliko medijski bio neeksponiran i marginaliziran.
Doduše, jest da je surađivao sa cijelim nizom poznatih glazbenika (Steve Ray VAughan, Jimmie Vaughan, Lou AnnBarton, Lightnin’ Hopkins, Big Mama Thornton, James Cotton, Johnny “Clyde”Copeland, Gatemouth Brown,Delbert McClinton), te bio član bendova JoeEly i Krackerjack, Mike je uvijek ostao “ispod horizonta“. Teško je sada ulaziti u to, ali dovoljno je reći je to odlika manje više svih velikih blues muzičara starije generacije, kojima je medijska eksponiranost čak bila neugodna.
Repertoar se uglavnom kretao u okvirima autorskih ostvarenja Mike Kindreda, pa smo tako imali prilike čuti i njegov najveći hit “Cold Shot”, kojeg je obradio Stevie Ray Vaughan.
Bilo je i obrada. Najimpresivnija bila obrada teme “I Just Want to Make Love to You”, Willie Dixona. (najbolja koju sam ikada čuo – op. Lovre!)
Ono što je u biti najviše impresionirao na koncertu je muzička slika koju su kreirala samo tri instrumenta, bez ikakvih pomagala i efekata.
Svaka je tema jednostavno klizila sa pozornice prema publici i ma koliko na izgled bile slične, donosile svakim svojim trenutkom onaj mali uzvik ..wouuuu!
Teško je objasniti taj osjećaj, no možda je Buck bio najbliži kad je u jednom trenutku rekao da muzika “plovi” prema nama.
Bilo kako bilo, Mike Kindred Trio je isporučio dobar koncert, koncert koji u sebi nije nosio ni trunku senzacionalizma umišljenih veličina.
Ali i koncert koji nije forsirao asocijacije na “neka dobra vremena“, već jednostavno koncert kojeg je bilo ugodno slušati i gledati u svom trajanju.
Ako ostatak sezone protekne u ovakvom ozračju, bit će to pun pogodak organizatora i končano osvajanje svih pozicija koje su tokom desetljeća koncertne neaktivnosti bile izgubljene.
Tome je svjedočio i elegantno (pre)punjeni prostor, koji je još jednom potvrdio činjenicu da je ova sredina gladna koncerata.
Mike Kindred Blues Trio – Ovčice/04.06-2016.
Malo atmosfere sa koncerta!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
Povezani članci
