Kolaudacijski koncert – Trogir, katedrala sv. Lovre / 22.Svibnja-2016

Svečana promocija restauriranih orgulja!

Sinoć je u trogirskoj katedrali sv. Lovre održan svečani koncert kojim je i službeno završena restauracija orgulja. Orgulje je restaurirala orguljaška radionica Eisenbarth iz grada Passau (Njemačka). Bio je to još jedan u nizu popravaka ovih orgulja od njihove ugradnje prije više od dvjesto godina.

Povijest ugradnje i korištenja orgulja u trogirskoj katedrali datira još od 1453. godine ili usporedbe radi, skoro pola stoljeća prije otkrića američkog kontinenta!

Sam koncert je bio revijalnog karaktera i obuhvatio je djela Bruhnsa, Bozzottia, Bacha, Lefrbure-Welya i Klobučara. Sredinom koncerta Ursa Vukman, koja je svirala na orguljama, izvela je svoju improvizaciju.

Muzika u prostoru katedrale uvijek ima prizvuk “uzvišenosti“, ma koje vrste bila. Akustika ambijenta je ta koja daje novu dimenziju temama i nije čudno da su svi rock velikani prošlog stoljeća nastojali na svojim snimkama i izvedbama uhvatiti baš taj dio i time dignuti kompoziciju na veći nivo.

Neki su išli toliko daleko (Tangerine Dream) da su albume snimali u katedralama i tu održavali koncerte. Pa i nedavno, David Gilmour je održao turneju po europskim arenama, uključujući i arenu u Puli, ne bez razloga.

Sinoćnji koncert je još jednom potvrdio da boja i raspon zvučne slike kojeg nude orgulje u kombinaciji sa mješovitim zborom ne ostavljaju previše mjesta za maštu pojedinca – ona je sama gradi i prisiljava ga na samo jedno, apsolutno povinovanje zvuku kao izvoru nadahnuća, ali i poruke, kad o religiji govorimo.

Osobno ne poznam muziku koja je ispunila prostor katedrale, ali to ni malo ne smeta da se osjeti snaga i veličina otpjevanog i odsviranog. Dakako, u tom je presudnu ulogu najprije imala Ursa Vukman, koja je svojom izvedbom pridonijela vrhunskoj prezentaciji i naposljetku Mješoviti katedralni zbor koji je sve ovo zaokružio.

Prostor katedrale se lijepo popunio, ne samo namjernicima, već i publikom koja je ciljano došla na koncert. Time se po tko zna koji put nametnulo pitanje o češćem održavanju ovakvih, pa i drugačijih koncerata u ovom veličanstvenom prostoru.

I za kraj, pomalo bizarno za okorjelog rockera koji priznaje samo prvi red do bine i direktan kontakt s izvođačem.

U ovom slučaju, kako su orgulje smještene iznad samog ulaza u katedralu, slušatelji su okrenuti leđima “bini” na kojoj su se nalazili izvođači. (idealna pozicija bine za Roger Watersa!)

Tako da, na kraju balade, pored jedne ugodne večeri, imamo komičnu parafrazu.

Tko bliže oltaru, slabije muziku čuje!

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *