Sultans of swing ili punog imena “Sultans of swing – Dire Straits revival band”, su gostovali u klubu O’Hara.
Kao što samo ime kaže, bend je u potpunosti naslonjen na legislativu i opus grupe Dire Straits. Ništa lošeg u tome, dapače, bio je to glavni razlog mog prisustva na ovom koncertu.
Dire Straits sam gledao u živo nekoliko puta, i moram reći, koncert na Gripama, sa kojim je počela turneja “Brothers in Arms” je bio daleko najbolji i najimpresivniji. Možda zato jer su se pripremali u Dubrovniku i Splitu, možda zato jer smo bili svjedoci monstruoznog volumena mašinerije koja je stajala iza jedne takve turneje ili jednostavno zato jer je koncert bio to što jest – nezaboravan.
Bilo kako bilo, na ovaj sam koncert išao sa „očekivanjima“, znajući da je veoma teško “skinuti” Mark Knopflera i još teže pretočiti atmosferu originala kroz reprodukciju.
Koncert je počeo iza ponoći, po starom dobrom običaju O’Hare. I pored odlaganja, klub je bio skoro prazan na početku koncerta. Tokom njega je pristiglo nešto ljudi, ali isto tako, mnogi su odlazili, jer očito nisu bili upoznati sa materijalom ili su tu bili samo da vide i budu viđeni
Drugim riječima, koncert je odgledalo nekoliko desetaka gostiju, ne više od pedeset. Malo u usporedbi sa onim što je došlo sa pozornice i sramotno s obzirom na kvalitetu koju je isporučila sama grupa.
Zašto je tomu tamo, možemo lamentirati do sudnjeg dana, ali očite su dvije stvari. Prva je naplata ulaznice za koncert grupe koja nema nikakvi “background” u Splitu i totalni su anonimusi (bar prema mojim podacima).
Drugo je nepridržavanje satnice koncerta koja ionako nije fiksno najavljena, a puno ljudi se raspršilo na okolne događaje koji nisu niti malo zaostajali za ovim. I treče, nedostatak reklame, ali to sa obzirom na situaciju u nas baš i ne mogu zamjerit.
Sam koncert je bio stvarno dobar.
Otvorili su ga sa prvom temom prvog albuma grupe, “Down to the Warterline” i nastavili sa standardima Dire Straits. Tokom koncerta su izveli skoro sve što je od Dire Straits ostalo u kolektivnoj memoriji, osim jedne, meni drage teme “Private Investigation”. Ne znam zašto je nisu izveli, jer tehnički su potkovani odlično, a pošto su drugi, isto tako zahtjevni materijal sa lakoćom izvodili, ne znam za razlog.
Šteta, jer to je bio jedini „nedostatak“, ako tako mogu reči, kojeg sam vidio na tom koncertu.
Sve su teme odsvirane skoro u “copy/paste” maniri. Što je i odlika tribute bendova, stoga ne bi da se ovo shvati kao minus.
Pored solo gitariste, Juraja Belkovića, koji očito ima nešto “krvnog” sa Mark Knopflerom, jer ga je skinuo kao da mu je “rođeni brat”, na pozornici me je naviše impresionirao bubnjar Frano Putica. Ne želim se ponavljati, ali činjenica jest, da uloga bubnjara raste svakim, pa i malim korakom u upoznavanju muzike. U nekom finalu, shvača se da je njegova uloga presudna!
Stoga samo jedna crtica.
Ritmički izvanredno, (uz ajmo priznati, veoma rijetka „ispadanja“) i ono najimpresivnije, močno i čisto bubnjanje, koje svojom preciznošću i britkim sviranjem doprinosi da zvuk sa pozornice dobije huk lavine. Još kad se na ovo doda povremena neobuzdanost i kontrolirana agresivnost, onda dobijemo ono što je ovaj momak iz Ploča isporučio.
Bravo!
Basista Danko Burić, je kao po nekom pravilu bio povučen, isporučivao je skoro sramežljivo ono što se od njega očekivalo, kao i Vedran Dakić za klavijaturama, koji je lijepo bojao zvučnu sliku.
Za kraj o bendu, moram još spomenuti ritam gitaristu, Matiju Škoro za kojeg je očito “da ždere gitaru“. Dobio je dva ili tri kratka trenutka da pokaže što zna. Žao mi je što nije dobio malo više, jer očito da su ga “svrbjeli prsti“. Znam da je to nemoguće na ovakvom koncertu. Stoga, nadam se da ću ga vidjeti u nekom dugom okruženju!
Koncert je završio sa ponovljenom “Sultans of Swing” kao bisom, i to je bilo to.
Korektno odrađeno, pred malo publike, ali koja je uživala u koncertu!
U to uključujem Bucka, i sebe. Mislim daje dovoljno reći, kad bih imao priliku, ponovo bi ih išao gledati!
Već sam u nekoliko navrata pisao o budućnosti rock muzike, te se ovom prilikom ne bih ponavljao, ali očito je da budućnost leži u koncertima kao što je ovaj.
Svjedoci smo odlaska veličina, a i oni koji su još živi, neće vječno živjeti. Sa njihovim odlaskom neće prestati i zanimanje za njihovu muziku. Ne znam i ne vidim koji će to mlađi naraštaji popuniti rupe koje ostavljaju Pink Floyd, Jetro Tull, Emerson Lake &Palmer, Dire Straits, Genesis, Yes, King Crimson, Wishbone Ash…. niz je nepregledan.
U reprodukcijskom segmentu, da, već danas su recimo tribute grupe Pink Floyd licencirane za izvođenje opusa grupe, Genesis isto tako.
Ne vidim razloga da tako ne bude i sa ostalima. Vjerojatno će se kao i kod klasične muzike, uskoro od reproduktivaca tražiti i ono još nešto, osobno, novo, ali kompatibilno sa opusom grupe koju izvode.
Doći će do raslojavanja grupa koje će dati osobne pečate svojim izvedbama velikana iz prošlosti.
Sve ovo neće spriječiti nikakva nova moda ili trend koji će biti lansiran. Koliko kvalitetan i koliko će moći zasjeniti velikane na kojima će sigurno počivati, to je već neka druga priča.
A i sama industrija će se teško odreći zlatne koke, te će nastojati koristiti tribute grupe kako bi boostirali prodaju albuma.
Kad se sve zbroji i oduzme, danas je već sigurno, tribute će biti u budućnosti veoma važan muzički segment, kako u industriji tako i u očuvanju kulturne baštine.
No to je već neka druga tema, kojoj je dokaz i dobar koncert grupe “Sultans of swing – Dire Straits revival band”!
Povezani članci
