U sklopu nastupa na sedmom „Zagreb International Blues Festivalu“ i turneje po klubovima, Eric Sardinas je stigao u Split.
Mjesto događaja, Judino Drvo. Ambijent kao skrojen za nemilosrdno rasipanje energije!
Eric Sardinas je stigao sa reputacijom žestokog bluesera, koji gradi ime i reputaciju na temeljima svog originalnog izričaja. Koliko originalnog, teško je o tome, jer blues sam po sebi postavlja okvire, koji su odavna već (pre)punjeni, ali ipak. Svatko, pa i Sardinas u njemu traži sebe.
Da li se nekome sviđa to što je našao, to je druga pjesma, ali činjenica jest da se smjestio na jedno čudno mjesto, u kojem miksa ono, što se bar na ovim meridijanima nije moglo često čuti. Root delta blues i agresivna urbana varijanta istoga. I pri tom se nije odlijepio od korijena. Kako bi dobio na dinamici skladbe su obogaćene boogijem, tako da u završnici dobivamo blues ala Sardinas!
Koncert je počeo sa predgrupom In Roots. Još jedna od Lovrinih inkarnacija, ovaj put su se našli gitarista, bubnjarka, i Lovre na harmonici i vokalu. Svoj dio su pošteno odradili i tu se nema puno za reći. Klasični blues dobro potkožen ritmikom (iako nema bas gitare), s harmonikom u glavnoj ulozi. Nekako mi se činilo da gitaristu „svrbe prsti“, ali nije se kretao dalje od ustaljene sheme. Šteta, volio bih čuti malo više, siguran sam da ima toga u arsenalu. I ovako je bilo dobro i adekvatno onome što je dolazilo.
A došao je Eric Sardinas. Čovjek koji je odrastao na ulici i to je očito u svakom segmentu kojeg donosi.
Agresivna mješavina bluesa koju isporučuje jednostavno ne može publiku ostaviti hladnom, pa je tako bilo i na ovom koncertu. Doduše nije bilo velike euforije, ni padanja u nesvijest, ali da se na svima vidjelo da uživaju u koncertu, to definitivno.
Počelo je žestoko i tako je trajalo cijeli koncert. Sardinas je pošteno odrađivao koncert, rutinski, ali profesionalno dobro.
Većina publike, (uključujući i pisca ovih redaka) nije baš najbolje upoznata sa opusom ovog gitariste, tako da je u biti najviše reakcije iz gledališta stiglo na poskočice („Down to Whiskey“), i obrade klasika.
Vjerojatno slučajno, ali ipak, Sardinas je izveo obradu teme Howlin Wolfa „How Many More Years“, koju su Led Zeppelin “obradili” kao „How Many More Times“.
Naslonjena na autorske teme na red je došla obrada, ponovo Howlin Wolfa, ali u The Doors stilu, “Back Door Man”.
Naposljetku, na samom kraju koncerta, Sardinasu i ekipi na pozornici se pridružio Lovre i zajedno su izveli “Roadhouse Blues” od The Doorsa.
Teško je govoriti o vrhuncima večeri, jer ih je bilo nekoliko, pogotovo se to odnosi na instrumentale, kad se pokazala kompaktnost i snaga koju posjeduju protagonisti na pozornici. Ali što se tiče reakcije iz publike, ova je tema bila baš to. “Roadhouse Blues” je svojom elastičnošću savršeno legla na agresivnu Sardinasovu gitaru i još agresivniju Lovrinu usnu harmoniku. Sve skupa garnirano moćnom ritam sekcijom.
Bila je to dobitna kombinacija večeri!
Sardinas sa bendom se vraćao dva puta na bis, i u oba navrata je ispraćen sa srdačnim pljeskom okupljenih.
Pored samog Sardinasa koji je dominirao pozornicom, kako kao frontman, tako i kao showman, moram dati kredite ritam sekciji.
Paul Loranger na basu i Demi Lee Solorio na bubnjevima. Ova dvojac s bezbrojnim „utakmicama u nogama“ je disketno pratio Sardinasa, nenametljivo isporučujući baražnu vatru koja je na momente bacala sjenu i na samog glavnom protagonista.
Nije za ništa, Sardinas im je dao “pet minuta“, te je u jednom trenutku napustio pozornicu. Paul i Demi su odradili svoje putovanje, majstorski i maštovito. Po završetku svoje sekvence, Paul prepušta pozornicu Demiju i ovaj je pokazao što zna.
A zna!!
U sivilu svakodnevnice i političkih prepucavanja preko naših leđa, Splitu se dogodio tračak svjetlosti. Dobio je rijetku priliku da ugosti Erica Sardinasa, bluesera po vokaciji i orijentaciji. Imati ovako ortodoksnog bluesera ispred sebe na pozornici i čuti ono što izlazi iz zvučnika predstavlja praznik za uši i oči svakog ljubitelja muzike. Pa i za one koji ne ljube ovu vrst muzike koncert Sardinasa je pun pogodak i opravdava svaku lipu od ulaznice.
Pristojno popunjen prostor kluba je očit dokaz da i Split ima publiku koja je željna ovakvih događanja. Stoga čestitke organizatoru!
Uz jednu, sa moje strane. Što bi falilo da klub ima bar jednom mjesečno koncert ovakvog i ovog kalibra?
Apsolutno ništa!
Povezani članci
