The Residents – Močvara/04.02-2016.

The Residents su održali koncert!
Za njih jedan u nizu, ali za nas… to je već druga priča..

I da krenem od kraja.
Obično, oduševljenje koncertom opada proporcionalno protokom vremena. Ovaj put, slučaj jest, da je koncert svakim satom od njegova završetka, bivao sve veći i veći.
Sam odmak od skoro dva dana do početka pisanja ovog teksta daje finalnu ocjenu… WOUUUUUUU!!
Koji koncert… Koja predstava za uši… oči… mozak… tijelo…

Avangarda u punom sjaju… ironija… komedija apsurda… sarkazam muzičkog nihilizma…

The Residents su bili i ostali avangarda moderne muzike.

Daleko da su danas utjecajni kao što su bili nekada, kad su nastajala remek djela („Eskimo“, “Meet the Residents”...). Pobogu, pola stoljeća povlače kao lokomotiva muzičke stilove, implementiraju tehnologiju u moderan zvuk.

A i bili su prva grupa koja je izdala CD-ROM sa muzičkim sadržajem.

Početi nabrajati na koga su sve utjecali, je beskonačna priča, nabrajati koga su sve inspirirali i pokrenuli, je još uzaludniji pokušaj.

The Residents, nekada kvartet, sada trio,  nikad nije otkrio svoja lica, ni otkrio svoj identitet.

Zahtijevali su od medija i publike, da se fokusiraju na njihovu muziku, i poruke koje nose svojim predstavama.

Nakon pola stoljeća inovacija i lucidnosti, ne možemo očekivati da sjaje istim sjajem, ali, ono što su The Residents pružili tu večer, je ipak neka muzika sa druge planete, neki doživljaj, koji ima malo ako ne i premalo dodira sa stvarnošću kojom živimo, a istovremeno, i nažalost, prikazuje baš to!

Našu stvarnost kako je vide ovi umjetnici. Shizofreničnu, otuđenu, na granici ludila uzrokovanog pohlepom i gramzljivošću.

Teškom ritmikom podcrtavaju ono crno, bez nijansi, crnilo ljudske duše koje se nalazi u svakom od nas. Seciraju svakog slušaoca ponaosob, jer svatko tko se uživi u multimedijalnu sliku koju isporučuju, nalazi dio sebe, bilo mu drago ili ne. Jer slika je… hm… ne baš tako lijepa.

O grupi The Residents bih mogao pisati u nedogled, jer iako nepostojan i konfuzan, opus u posljednjih pola stoljeća, otvara široka polja na svim područjima ljudske aktivnosti.

The Residents promoviraju treći dio trilogije, koja je proizašla iz projekata koji su se počeli valjati prvim djelom “The Talking Light“, a koja je govorila o smrti.

Nastavila se “The Wonder of Weird”, koja je pak bila fokusirana na sam život i sex, i naposljetku, finalizirala sa “Shadowland”, koji na scenu donosi rađanje i reinkarnaciju.

Ili sve skupa prostim rječnikom ispričano, trilogija koja pokriva tri bitna aspekta ljudskog života, rađanje, život (sex) i umiranje sa reinkarnacijom.

I to ispričano obrnutim redom. („What a concept!” – Randy)

Koncert je počeo sa desetak minuta zakašnjenja, sa uvodnom “Rabbit Habit”, da bi se razlio sa odabirom tema iz (pre)bogatog opusa grupe. Nakon uvodne, Randy predstavlja članove grupe, dakako po nadimcima.

Chuck uopće nije Chuck, jer Chuck je otišao u penziju, na svoju farmu kokoši i provodi vrijeme sa njima. Umjesto njega, tu je Richo njegov ujak ili zet, dakle, praktički, on jest Chuck!
Za Boba ne kaže ništa posebno, iako je ipak vidljivo da je Bob nešto mlađi član, dajući naznaku, da je Randy ipak jedini originalni član.

To pak nema nikakve veze, jer The Residents su institucija moderne umjetnosti i njihovo djelovanje od prvih dana prekriva veo mistike i tajne identiteta. U biti, dokle god se svira muzika opusa, bez obzira tko je pod maskama, oni su The Residents. (Nije baš mjesto za dublje ulaženje u kontemplacije vezane za ovu misao, ali ona i sama nameće pitanja, pa i gotove odgovore.)

Pored izvataka iz opusa, koji ipak na kraju djeluju kao kompaktna cjelina, ma koliko bili vremenski odvojeni, koncertom u neku ruku, dominiraju kratki filmovi, koji se emitiraju u pravilu, nakon tri kompozicije.

Pokrivajući segment kreiranih likova, Mesara, preko Ronioca, Smetlara do Strojara, uvrnutom logikom praznog uma i reinkarnacije, The Residents pričaju shizofreničnu priču ubranog ludila koje metastazira svakom odsviranom notom (ili udarcem udaraljki).

A sama muzika, uff… slika je MOĆNA!!
Nevjerojatan spoj namjerno naglašenog sintetičkog zvuka udaraljki, Randyevog glasa, kojeg provlači kroz modulator, doslovno, nakon svake strofe, naglašavajući i poentirajući smisao izgovorenog, do „plutajuće“ distorzirane gitare. Sama gitara je priča za sebe. Jer pored matrica sa nasnimljenim ritmovima, pratećim vokalima i efektima, klavijature ipak nisu nosile svoj dio, koji je pao na gitaru.
Potpuno izdvojena iz zvučne slike, distorzirana do kostiju, gitara crta sliku, jaše na ritmu, nosi prekrasne melodije, fragmentira kompoziciju do pucanja.
Genijalno pasivno podređeno konceptu, agresivno u svojoj esenci – predivno!!
I tu dolazimo do onog glavnog.
The Residents isporučuju koncept, kojeg se treba slušati, ali i gledati.

Muzika The Residentsa, je u biti ogoljeni ritam, kompleksno poslagan u sekvencu, garniran fragmentiranom i distorziranom gitarom.

Dati ovoj muzici pridjev eklektičke avangarde, možda ne bi bilo sasvim točno, ali je najbliže.

U biti, svako pozicioniranje muzike The Residentsa vodi u neku vrst kalupa, kojeg su oni razbili još prije pola stoljeća.

Uz modulirani Randyev glas, sa pozornice dolazi moćni zvuk koji melje sve pred sobom.

Iako je bilo posebno naglašeno, da publika u tišini gleda koncert, skoro da i nije bilo potrebno. Uostalom, sam pogled na publiku za vrijeme koncerta je sve govorio.

U publici je bilo poprilično mladih, ipak je starija generacija dominirala, ali, svima je bilo zajedničko – koga god da ste pogledali vidjelo se da uživa u koncertu.

I baš zbog toga, prostor Močvare je bio potpuno neprikladan za ovu vrst predstave. Jer nije bilo ugodno stajati na nogama cijelo vrijeme, udaljen pola metra od Randya, Boba i Chucka (Richoa), sa bolnim leđima upijati svaki ton koji je dolazio sa pozornice. To ide na dušu organizatora.

Ali, ajmo biti pošteni, dovesti The Residents u Hrvatsku je ipak bila hrabrost. Jest da je grupa došla sa kultnim statusom, ali ipak… U ovoj vukojebini od države, sam spomen “avangarda” stavlja upitnik nad mnogim glavama, naviknutim na Rozgu i Cecu. U najboljem slučaju, “ovo je neka viša umjetnost, koju ja ne razumijem!“.

No i pored toga, prostor se napunio, prepunio i kako sam kasnije čuo, bilo je ljubitelja grupe koji su ostali vani u atriju ili ispred šanka, sa kupljenim ulaznicama. Pomalo amaterski, ali kao što sam rekao, treba ipak sve skupa odvagnuti.

Bez obzira na sve, jednog dana, ako ga bude, kad se bude unucima pričalo dosadne priče iz prošlosti, jedna od njih će sigurno biti o jednom veličanstvenom koncertu, o jednoj grupi za koju nitko nikada nije saznao, tko su, ali su svi znali da je velika.

Bila i ostala, ma koliko šutjeli o tome!