Anno Domini 1978.

Početak kraja!?

Od svojim početaka rock i njegovi derivati nose u sebi crtu buntovništva protiv establishmenta, protiv nepravde, protiv svega lošega na ovom svijetu. Na tim temeljima se rodio veliki pokret šezdesetih, „Flower Power“, ili prevedeno „Snaga Cvijeća“. Mislim da sam naziv dovoljno govori o gandijevskom pristupu ovoj filozofiji pokreta.

Istovremeno, „obični“ ljudi su se počeli okupljati po ulicama, klubovima, tražeći socijalnu jednakost i ista prva za sve, a ne samo za odabrane.

Obilno potpomognuti protestnom muzikom šezdesetih i pjesnicima koji su ukazivali na kancerogena žarišta društva, događa se novi pokret koji djeluje prvenstveno s ulice. U svojim njedrima rađa jednu Angelu Davis, i ostale borce za ljudska prava, dok John Lennon, zbog svoje političke aktivnosti, biva proglašen od strane američke vlade, za „državnog neprijatelja broj #1“.

Pokret doživljava kulminaciju 1968 godine, koja se i pamti po barikadama duž Amerike, pamti se po tome da je cijela ondašnja Zapadna Europa bila u plamenu, vojska na ulicama, a manje-više sve vlade su se tresle od snage koja je dolazila odozdo.

U Americi buduči predsjednik javno pali nacionalnu zastavu, u Francuskoj se buduči predsjednik pridružio demonstrantima… . Amerika je žarište!

Nažalost, dolazi do krvavih sukoba, gdje protestanti, većinom studenti, ginu na ulicama. (U Ohio dolazi do neviđene pobune studenata koji zauzimaju sve zgrade sveučilišta. Intervenira vojska upotrebljavajići bojevnu municiju. Četvero mrtvih!! („…four death in Ohio…“ – CSN&Y).)

U toj socjalnoj konstelaciji snaga progresivni rock doživljava neviđenu ekspanziju, te u biti predstavlja dominirajuću struju među angažiranom publikom.

U ovom posljednjem leži ključ i smisao ovog članka. Angažirani pojedinac i grupa!

Bunt iz šezdesetih se prelio i u sedamdesete, iako ne onom snagom i idejama. No, još uvijek neugodno jak za establišment. Publika je aktivno sudjelovala u kreiranju događaja kojih je i sama bila sudionik. I što je najbitnije, angažman je bio vidljiv u svakom segmentu kako muzike tako i svakodnevnog života.

Dakako u tom okruženju manipulacija masama nije prolazila baš tako glatko, jer je svaki negativni pokušaj, pogotovo na socijalnom planu, izazivao proteste diljem kontinenta, pa i šire. Nerijetko se u Parizu protestiralo radi događaja u Americi i obrnuto. Danas pomalo neshvatljiva solidarnost masa, ali i to je dokaz da je dugoročna strategija pasivizacije nažalost uspjela.

U tom kontekstu treba gledati i pojavu disko muzike.
Osobno ne vjerujem da se pojavila kao ciljano sredstvo manipulacije, ali da je obilato iskorištena u tom smjeru, to sigurno jest.

Kao broj jedan, disko muzika je „ugurala“ sudionike u diskoteke, makla ih s ulice, gdje su predstavljali opasnost.

Kao drugo, sama konstrukcija kompozicije ritma disko muzike, a radi se o ritmu otkucaja srca, ne daje nikakav materijal za bilo kakav angažman osim plesni.

I tu je bila dobitna kombinacija.

Umjesto angažirane muzike i potpirivanja zahtjeva s ulice, dolazi do getoizacije masa unutar diskoteka. Istekom dekade dolazi do oštre polarizacije između ljubitelja disko muzike i ljubitelja rocka, punka i angažiranog undergrounda.

Balans na vagi je neko vrijeme bio negdje u sredini, sve dok nije došlo do okrupnjavanja diskografske industrije, točnije rečeno, na tržištu su ostale dvije-tri kompanije, stvorivši kartel i pored kojih male firme na kojima je počivao cijeli underground i dobar dio ostale muzike, jednostavno nisu imale šansu.

Poklopac na sanduk undergrounda i angažmana u muzici, kakav smo znali iz šezdesetih, je stavio MTV svojim selektivnim video pristupom muzici, u kojem se tijekom vremena profilirala filozofija vizualnog (golotinje i prezentacije), ispred samog sadržaja. U tom je dolazilo do takvih apsurda, da su do besvijesti re-emitirani video spotovi u kojima dominiraju fotoshopirane guzate i cicate „mice trofrtaljke“, a pozadinska buka, koja sa muzikom nema apsolutno nikakve veze, biva predstavljana kao notni uradak.

Nažalost, generacije odgojene na ovim retardiranim osnovama danas konzumiraju muziku kao čisti vizualni doživljaj, te je troše kao i svu ostalu potrošnu robu, ne shvaćajući da je muzika duhovna hrana, a ne fast food u prolazu.

Nekako preživljavajući, rijetki sastavi ondašnje scene danas tvore časne izuzetke i tim se samo potvrđuje pravilo o apsurdnosti zamjene teza. No vrijeme radi svoje. Svjedoci smo danas, da se stare grupe ponovo okupljaju, bar poživjeli članovi, jer biologija radi svoje.

No, istovremeno izazivaju tugu, jer posljednjih tridesetak godina u muzici je de facto potpuno izgubljeno. Grunge kao pokret se ispuhao i iza sebe ostavio prazninu. Ni to ne bi bilo toliko tragično, da postoji naznaka nekog stvarnog povratka muzike na mjesto koje joj pripada.

Jer Black Sabbath nije ono što danas treba, iako su dobrodošli, pa čak ni David Gilmoure, pa ni Springsteen i svi velikani prošlosti koje ćemo uvijek rado gledati.

Danas nam trebaju šesnaestogodišnjaci, koji gladni izlaze iz garaže ili podruma, gnjevni i kontra svega, ali puni nade u bolje sutra. Trebaju nam ti klinci i klinceze, koji će stati na pozornicu i odsvirati na svoj način ono što misle i kako misle da muzika treba izgledati.

I sad nailazimo na kvaku22!

Da bi se do toga došlo treba doći do studija i nakon njega do distribucije. Obje komponente su većinom u rukama multikoropracija koje već odavna imaju zacrtane petogodišnje planove prihoda od lansiranih prozvoda, te im je bilo kakav izlet van tog plana čista imaginacija. Slijedom toga, teško da će se u skoroj budućnosti nešto značajnije događati.

No, na kraju balade, ipak mislim da nije tako crno, jer, da parafraziram jednu rečenicu iz filma „Jurassic Park“:

evolucija uvijek nađe svoj put“!

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *