Da, istina je.
Nakon što nas je Roger Waters počastio svojim dolaskom i to ne jednom već dva puta, priuštivši nam show koji ćemo prepričavati i unucima, posjetio nas je i drugi veliki ego kultne grupe Pink Floyd, David Gilmour glavom i bradom, sa svojim pratećim bendom.
Međutim, moramo biti potpuno iskreni… do ovoga koncerta ne bi nikada došlo da nam Rimljani prije 2000 godina nisu sagradili amfiteatar u Puli, koji su nam… eto, ostavili u nasljedstvo i koji je Gilmourovim promotorima zapeo za oko te je odlučeno da je to idealna lokacija za početak svjetske turneje i predstavljanje novog i to četvrtog solo albuma Davida Gilmoura – “Rattle That Lock”, koji službeno izlazi 18. rujna.
I zato… Hvala Vam, Rimljani!
Odmah na početku treba naglasiti da su sve ulaznice za ovaj koncert doslovce razgrabljene pola sata nakon puštanja u prodaju, tako da su naknadne preprodaje dostizale i desetorostruko veću cijenu od početne.
Samo ta informacija dovoljno pokazuje ekskluzivitet ovog događaja.
Štovatelji Pink Floyda iz svih krajeva svijeta stizali su u Pulu, znajući da je ovo jedna od iznimno rijetkih prilika za čuti klasike Floyda “iz prve ruke”. Veliki broj fanova koji nisu uspjeli kupiti kartu jednostavno se odlučio utaboriti izvan Arene pokušavajući upiti barem djelić atmosfere sa koncerta.
Ulaskom u Arenu, odmah je bilo jasno da će ovo biti koncert za pamćenje. Zbog ograničenog prostora, prvi red stolica za publiku u parteru postavljen je vrlo blizu same pozornice, tako da su svi, pa čak i oni na tribinama, mogli vidjeti onu poznatu gestikulaciju lica Davida Gilmoura tijekom izvođenja solo dionica, i to bez video-zidova kojih nije niti bilo, jer zbog same blizine nisu bili ni potrebni.
Sve je odavalo dojam – koncerta za odabrane.
Svjetla se počinju gasiti u točno najavljeno vrijeme, a na dimom prekrivenoj pozornici naziru se siluete. Počinju prvi zvukovi, cvrkut ptica najavljuje interesantan instrumental “5 AM” s novog albuma.
Moram priznati da sam bio pomalo skeptičan prema novom materijalu Davida Gilmoura, ali… da li zbog posebnog ambijenta, predivnog zvjezdanog neba iznad Arene, nakupljenih emocija ili vrhunskog ozvučenja i akustike…, meni je ovaj instrumental zvučao predobro.
Na njega se odmah nadovezao singl “Rattle That Lock”, dajući nam do znanja da je cijeli koncert prvenstveno koncipiran kao predstavljanje novog albuma.
Slijedi “Faces Of Stone”, također sa novog albuma, koja meni osobno zvuči bolje od samog singla.
I sada dolazi ono po što je došla većina posjetitelja, a i sam Gilmour je svjestan te činjenice. Dvije akustične gitare na stage-u mogu značiti samo jedno… počinje “Wish You Were Here” na opće oduševljenje svih u Areni.
Stvarno je čudan i poseban osjećaj napokon slušati uživo nešto što si nekoliko desetljeća slušao samo na nosačima zvuka.
Ostati će zabilježeno da je ovu antologijsku pjesmu na svoju 40. obljetnicu nakon izdavanja David Gilmour prvi puta izveo baš ovdje, u Puli!
Euforično stanje publike Gilmour je odmah iskoristio kako bi u nastavku odsvirao “A Boat Lies Waiting”, još jednu stvar sa novog albuma. gdje posebno dolaze do izražaja prateći vokali.
Slijedi “The Blue” sa albuma “On The Island” koji samo nastavlja niz laganih i mirnih skladbi, ali… atmosfera se ponovo zahuktala na prvi zvuk otvaranja blagajne i zveckanja kovanoga novca što je značilo da upravo kreće “Money”, a odmah poslije nje i “Us And Them”, što je i logičan slijed za svakog poznavatelja albuma “The Dark Side Of The Moon”. Obje skladbe su, naravno, iznimno dobro prihvaćene od strane publike što Gilmour ponovo koristi kako bi predstavio “In Any Tongue”, još jednu novu pjesmu sa nadolazećeg albuma.
Poslije nje zvuci zvona najavljuju “High Hopes” sa albuma “Division Bell”, s kojom završava prvi dio koncerta, a Gilmour najavljuje dvadesetominutnu pauzu.
Da se mene pitalo, ne bi bilo nikakve pauze već bi se sviralo neprestano do sutra ujutro, ali treba uzeti u obzir da David Gilmour iduće godine ulazi u osmo desetljeće svoga života i da mu je potrebno puno odmora kako bi izdržao ovakve turneje.
Drugi dio koncerta počinje na najbolji mogući način. Na put u svemir šalje nas futuristička “Astronomy Domine”, prva stvar sa prvog albuma Pink Floyda, “The Piper At The Gates Of Dawn”, a odmah poslije nje ide “Shine On You Crazy Diamond”... sve u svemu… a što reći nego – pravi praznik za uši.
Čini mi se da u ovoj fazi koncerta još uvijek nisam bio potpuno svjestan toga da zaista uživo slušam i gledam Davida Gilmoura kako zaista izvodi sve te legendarne pjesme i to na nekoliko koraka od mene.
No dobro, ipak ću se malo zadržati ovdje.
Za vrijeme koncerta, na karakterističnom flojdievskom velikom okruglom platnu puštane su manje-više poznate video-projekcije za pojedinu skladbu (osim za nove stvari za koje su puštani animirani filmovi koji su tematski pratili riječi samih pjesama), dok je za “Shine On” pušten film novije produkcije koji prikazuje put jednog ljepuškastog mladića iz potpune anonimnosti, druženja sa osebujnim društvom, upoznavanja sa lakim opijatima te naposljetku do padanja u bezdan ludila. Ne treba biti posebno pronicljiv da se shvati kako se u filmu ustvari prikazuje životni put Syd Barretta, prvotnog vokala i tekstopisca originalne postave Pink Floyda.
Očito je Gilmour namjerno ovaj početni dio drugog dijela koncerta posvetio Sydu. Ali, imam jednu zamjerku. E sad…, vjerojatno ću zvučati malo nezahvalno, ali “zamjeram” Gilmouru što “Shine On” nije izveden u cijelosti, već je odsvirana skraćena, a čini mi se čak i malo ubrzana verzija. Smatram da, ako se već zbog povelike minutaže nije mogla uklopiti u koncepciju koncerta, možda bi bilo bolje da je umjesto nje odsvirana “Welcome To Machine” (naravno, od početka do kraja) i da bi efekt kod publike bio podjednak.
Nakon ovog bloka posvećenog Syd Barrettu, uslijedila je odlična “Fat Old Sun” sa najčudnovatijeg albuma Floyda, “Atom Heart Mother”. Iako Gilmour nije zvučao onako sjetno kao na samom albumu, solo koji je ovdje odsvirao zvučao je puno bolje nego na studijskoj snimci.
Moram priznati da mi je to jedan od highlighta cijelog koncerta.
Uslijedila je “On An Island”, naslovna stvar sa prethodnog Gilmourovog albuma, a poslije nje došlo nam je nešto… hmm, u najmanju ruku pomalo neočekivano.
“The Girl In The Yellow Dress” sa novog albuma djelovala je kao hladan tuš za publiku, jer lagani jazz pjesmuljak se uistinu nikako nije uklopio u koncertnu set-listu. Nakon nje atmosferu je malo digla “Today”, najvjerojatnije novi singl sa “Rattle That Lock”, koja također odskače od svega što smo dosad imali prilike čuti od Gilmoura.
Ali…, letargija nije dugo trajala jer dolazi ono najbolje…
Počinje poznati režući zvuk distorzije u kombinaciji sa svjetlosnim efektima i najavljuje “Sorrow” sa “A Momentary Lapse Of Reason”. I opet, Gilmour u svom pravom izdanju, ili bolje rečeno, izdanju u kakvom ga želimo gledati. Jedna od najboljih skladbi postwatersove ere Pink Floyda sa svojim mračnim tekstom i Gilmourovim završnim solom cijelu Arenu baca u hipnotičko stanje. Ovo je zasigurno jedan od najupečatljivijih dijelova koncerta.
Odmah poslije “Sorrow” koja je publiku doslovno bacila u trans, slijedi “Run Like Hell”, s “The Wall” i emocije se više ne mogu susprezati. Popuštaju kočnice i svi u Areni se dižu na noge i pjevaju zajedno sa Gilmourom.
Ali onda šok, Gilmour se zahvaljuje, svjetla se gase i glazbenici odlaze sa pozornice. Slijedi dugotrajno zviždanje i vika od svih u Areni, nakon čega se vraćaju i na bis izvode prvo “Time”, a onda i “Comfortably Numb” koja je nekako i bila očekivana kao veliko finale.
I to je to, postojala je mala nada da će možda izaći na još jedan bis, ali to se, na žalost svih u Areni, ipak nije desilo. Svjetla su se upalila i to je bio znak da je ovaj veličanstveni događaj završio.
Što se tiče samoga tehničkog dijela, zvuk je bio apsolutno besprijekoran, ali ništa manje od toga nije ni bilo za očekivati.
Vizuelni dio nije bio nešto posebno raskošan, ali se nikako ne može ustvrditi da je nečega manjkalo, jer su rasvjeta i scenski efekti funkcionirali bez greške i na način na koji je Gilmour i inače odrađivao svoje koncerte.
Biti ću toliko slobodan pa ću napisati i nekoliko “zamjerki” što se tiče same set-liste, a isto tako i na pomalo neprihvatljivo ponašanje pojedinca iz pratećeg benda.
Znači, ako se uzme u obzir da je ovo ipak bio koncert Davida Gilmoura, a ne benda Pink Floyd…, nikako mi nije jasno zašto Gilmour uporno izbjegava izvoditi nešto sa svojeg prvog solo albuma koji ima nekoliko odličnih skladbi koje se odlično uklapaju u ovakvu koncepciju, koncerata tipa nešto novo-nešto staro. Umjesto toga, ziheraški je odlučeno izvoditi provjerene uspješnice koje uvijek odlično prolaze kod publike. Mislim da za glazbenike tipa David Gilmour takav recept nije uvijek najbolje rješenje. Nemojmo se lagati, i ja sam bio tamo da čujem ono najbolje od Pink Floyda, ali volio bih da me Gilmour iznenadio izvodeći par pjesama iz svojega ranog opusa.
Druga stvar koja me je zasmetala je skakutanje i smijanje basista Guy Pratta na pozornici. Malo je čudno da glazbenik njegovoga kova nema elementarnu pristojnost i osjećaj da shvati da smijanje i dovikivanje Philu Manzaneri dok Gilmour mirno stoji i pjeva… jednostavno nije lijepa slika.
Eto, morao sam i to napisati bez obzira koliko će se ljudi složiti sa mnom.
Za kraj, moram reći da su me najviše oduševile Gilmourove solaže koje zvuče jednako svježe danas, kao i u trenutku nastajanja tj. prije par desetljeća.
U svakom pogledu, ovo je bio događaj za pamćenje i možemo se samo nadati da ovo nije prvi i posljednji put što nam je David Gilmour priuštio takav spektakl.
Roger, red je na tebi…
(zahvaljujem Nesku, DGruli, MTVu i Enu na ustupljenim fotografijama! / Feta)
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Povezani članci
