Roy Buchanan – „That’s What I Am Here For“

Skoro, pa intimna ispovijest!

„That’s What I Am Here For“ predstavlja vrhunac prvog djela karijere Roy Buchanana, a po mnogima i kreativni vrhunac cjelokupne karijere. Donoseći mješavinu agresivnog bluesa, blagog uticaja countrya i nadasve izbrušenog stila sviranja gitare, Roy napokon uspijeva prodrijeti i na komercijalno tržište.

S prva dva albuma, “Roy Buchanan” iz 1972. godine i “Second Album” iz 1973. godine, Roy skreće pažnju na sebe, ali samo kritičarskih krugova. Čak mu ni kolege muzičari nisu davali neke kredite. Auditorij, a s time i komercijalna strana ovih projekata, je ostala u blizini nule. Vidjevši da ipak nešto mora napraviti, Roy je raspustio  stari bend i oformio novi. U njemu je zadržao samo jednog člana, klavijaturistu Heintza.

U novu su grupu ušli Robbie Magruder na bubnjevima, basist John Harrison, pjevač Billy Price, i dakako Heintz, sa svojim skoro pa psihodeličnim zvukom orgulja. Za producentskim stolom je sjedio Jay Reich.


Roy Buchanan – “Hey Joe (In Memory Of Jimi Hendrix)”

Na ovom albumu Roy radi odmak od prethodnika, sa kojim jest pokupio lovorike kritike, ali isto tako, ostao nezamijećen od publike. Usvaja oštriji zvuk, kako svoje gitare, tako i cjelokupne muzičke slike. Isto tako, na mala vrata uvodi rif u kompoziciju, iako, ruku na srce, ti rifovi su u biti modulirane blues dionice. A na drugu stranu, zar sam Mr. „Riff“ i nije nastao moduliranjem blues melodija. Stoga, Roy u biti samo prilagođava svoj izričaj vremenu u kojem album nastaje.

Melodije i same kompozicije na albumu su lako pamtljive i još lakše se pjevuše, što je albumu dalo onu neophodnu „ješku“ za široke mase. Drugim riječima, „That’s What I Am Here For“ je „blues rock“ album. I to veoma često, s naglaskom na ovo posljednje.

No isto tako, na albumu se nalaze kompozicije koje zadovoljavaju i blues puritance, (“Roy’s Bluz”), tako da cjelokupan dojam nakon slušanja albuma daje onu zatvorenu cjelinu, u kojoj je svatko našao nešto za sebe, a svi zajedno muzički užitak.

Na prethodniku, „Second Album“, Roy koketira sa klasičnom blues formom, pa čak i sa countryem, gradeći poprilično arhaični zvuk i time sebi u biti zapinje nogu na komercijalnom planu. „That’s What I Am Here For“ ide drugim putem. Klasična blues forma ostaje, ali u vidu urbanog bluesa, koji je daleko agresivniji i sa izraženijim rifovima. Isto tako, utjecaj countrya se smanjio na najmanju moguću mjeru i njegovo mjesto zauzima blues rock izričaj.

Ovaj komplot je dao rezultate. Roy napokon postiže i komercijalni uspjeh.


Roy Buchanan – “Rodney’s Song”, “That’s What I Am Here For”, “Roy’s Bluz”

Album otvara „My Baby Says She’s Gonna Leave Me“. Od prvih nota sve je jasno. Roy gazi tvrdim vodama. Blues korijeni su tu, ali ritam i gitara su daleko agresivniji nego smo to od njega navikli.

„Hey Joe“, obrada Hendrixove obrade. Nije nikakva tajna, da je Roy obožavao Hendrixa i da mu se javno divio. No ovaj put … . Na prvo slušanje, dobro! Drugo slušanje, odlično…, no još uvijek tražim „ono nešto“, koje se osjeća u zraku. Tek kad sam iz fokusa ispustio tekst, obrada se otvorila u onom stvarnom volumenu. Roy je muzikom ili bolje rečeno, svojim gitarskim solom ispričao ono što je u priči o Joeu i njegovoj nevjernoj ženi najbitnije. I sad ide hereza. Okorjelim fanovima Hendrixa, pa i onim drugima, će se dignuti kosa na glavi, ali …. Hendrix je muzički vjerojatno to bolje odradio, no, ako ćemo ići za logikom da svaka nota priča svoju priču, pa čak i ona neodsvirana, onda je Royeva obrada zasjenila Hendrixovu.

Roy počinje temu laganim uvodom. Kako se naracija odmiče, tako i tema dobiva na intenzitetu, da bi onu glavnu radnju, samo ubojstvo, Roy opisao frenetično/shizofreničnim solom, istrzan prividnim prekidima. I tu poentira unutrašnje stanje „Raskolnikova“.

Savršeno!


Roy Buchanan – “Please Don’t Turn Me Away”

Nastavak teme naracijom dovodi priču kraju, ali ostaje ono najbitnije – solo u kojem je notama opisan košmar u glavi ubojice i naposljetku, njegovo mirenje sa sudbinom i bijeg u Meksiko. Da je ovako nešto napisao Mozart i pretočio u klasično djelo, bio bi proglašen za genija (a to i jest bio!). Ovako, „najveći nepoznati gitarista“ na svom albumu ima pjesmu pod rednim brojem #2 …. .

Balada “Please Don’t Turn Me Away”“Home Is Where I Lost Her”, ipak više naginju countryu nego bluesu, ali kao što sam već rekao, ne tako izraženo kao na prijašnjim albumima.

„Rodney’s Song“ je skoro pa rock tema, i pored svoje punoće, ipak djeluje kao uvod u naslovnu temu.

„That’s What I Am Here For“, je tema koja obilježava album u onom intimnom dijelu. Poznata je bila Royeva averzija prema publicitetu i statusu zvijezde. Time se bavi i ova tema. Jednostavnim rječnikom, Roy priča zašto je tu i poručuje da ga slava ne interesira. Ovo stvarno nije bila ni poza, ni marketinški trik, jer sjetimo se, Roy je odbio poziv Rolling Stonesa da zamjeni preminulog Brian Jonesa.

„Roy’s Bluz“ je tipična blues tema tipa „woke up this morning …!“. Dobro odrađena, muzički besprijekorno izvedena, sa frenetičnim gitarskim solom. Nema se što o njoj reći više od toga.
„Voices“ nastavlja album. Tema napisana u pop maniri, lako pjevljiva, skoro pa vinjeta za kabaret.

Album zatvara “Nephesh”, coutry blues laid-back tema i ujedno, jedini instrumental na albumu. Roy u svom najboljem „mekom i melodijskom“ izdanju.

Ovom prilikom, sa osobne strane, volio bih da ih je više na albumu. Jer prethodnik je obilovao instrumentalima koji su obojili album. Kako je „That’s What I Am Here For“ daleko agresivniji od prethodnika, mogu samo zamisliti kako bi zvučali. Pogotovo u svjetlu činjenice da svaka od tema koje su se našle na albumu posjeduje svoju porciju magičnog na gitari, bilo da se radi o par nota ili cijeloj solaži.

Što na kraju reći?
Roy Buchanan je ovim albumom sebi stvorio manevarski prostor u kojem se nakon njega cijeli život lagodno osjećao. Iako nemirnoga duha i buntovnik po prirodi, ipak je sve podređivao anonimnosti i porodičnom životu. No, poroci su ga na trenutke previše udaljavali od njegovog cilja i to mu je stvaralo ogromne frustracije, koje su i te kako vidljive za vrijeme agresivnih solo dionica u koje je pretočio sav svoj gnjev i nezadovoljstvo. Na drugu stranu, u trenucima zadovoljstva i porodične harmonije, njegov je izričaj mekan i dionice su fine poput paučine i jednako čvrste.

Nažalost, prilikom jedne takve krize, kad je pijan bio sproveden u zatvor nakon incidenta kojeg je izazvao u vlastitom domu, sutradan ga je šerif našao obješenog u čeliji. Službeno je potvrđeno samoubojstvo, ali mnogobrojni su pokazatelji ukazivali da Roy nikada nije imao samoubilačkih nakana.


Roy Buchanan – “Nephesh”

Činjenica jest, da se u to vrijeme nalazio na putu oporavka od poroka, što je još jedan argument koji baca sjenu na službeno izvješće. Na kraju, jedan njegov prijatelj koji ga je vidio mrtvoga, izjavio je da je tijelo Roy Buchanana bilo prekriveno modricama i da je imao ozljede na glavi. Bilo kako bilo, neka povijesti o tome vodi računa. Jednoga dana će istina valjda izaći na vidjelo, kao što je izašla (ako!) istina o smrti Brian Jonesa.

Za nas, ljubitelje muzike, ostaje utjeha da je jednom postojao Roy Buchanan, koji je pored uvođenja Telecastera u rock, „patentirao“ sviranje gitare na vratu gdje nema pragova.

Izdao je i par stvarno dobrih albuma, kojima očito vrijeme ništa ne može. Čak dapače, od njegove smrti, 1988. godine, duh Roy Buchanana lebdi nad rock nebom, ukazujući odakle su došli mnogi znani i neznani gitaristi i blues majstori. (Pitajte Jeff Becka, Robbie Robertsona ili Billy Gibbonsa). Duh koji će biti živ još dugo, dugo vremena, jer iako je otišao ima tome skoro trideset godina, Roy Buchanan još uvijek ima armiju obožavatelja.

No ono što je još impresivnije, protokom vremena stvorio se kult koji samo povećava bazu sljedbenika. Time postaje očito da je Roy Buchanan postao i ostao ikona dvadesetog stoljeća, ma koliko mediji šutjeli, a on se opirao tome!


Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.

I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.

Povezani članci