(Ritchie Blackmore’s) Rainbow !

Kraj jedne i najava nove ere!

1975. godina je!

Rock ulazi u svoji zrelu fazu. Svi bivši klinci koji su obećavali i isporučivali nesebično sve što su mogli, ulaze u zrele godine, kad i razmišljanje više nije isto.

Bila je to prelomna godina, kad mnoge grupe i solo umjetnici imaju iza sebe svoje najkreativnije razdoblje i kada mnogi žive na staroj slavi. Bila je to isto tako godina sumraka bogova, kad su najveći počeli nestajati sa scene. Bila je to godina kad je punk već virio iza kantuna prašnjave i šporke ulice, brišući pred sobom sve na što je nalazio, ali nažalost, ostavljajući iza sebe, osim u rijetkim izuzecima, samu pustoš.

Nije bilo puno grupa koje su se u tom trenutku mogle pohvaliti nečim novim, inovativnim.

Među njima i Deep Purple.

Grupa je svoj zenit živjela intenzivno i beskompromisno, no na horizontu su se počeli pomaljati tmurni oblaci, koji su topili kreativnost i u neku ruku prisiljavali grupu da plovi u manirizam, kako bi se održala na površinu. Najkarizmatičnija osoba grupe, Ritchie Blackmore jednostavno nije želio sjediti i čekati da dođe onaj završni udarac.

Njegovo inzistiranje na traženju novoga nije nailazio na podršku članova grupe, te je neminovno počelo dolaziti do sukoba. Kulminacija se dogodila za vrijeme europske turneje benda, nakon koncerta u Grazu, kad je Blackmore objavio mogućnost odlaska.

Nikome u tom trenutku nije bilo jasno o čemu se radi, jer Deep Purple su tokom godina postali jedan od tri nosioca teškog zvuka na Otoku. Napustiti zlatnu koku koja još uz to liježe zlatna jaja, za to je trebalo imati muda. No, Blackmore je inače uvijek bio svoj i na svoju stranu, te je definitivna odluka uslijedila nedugo nakon prve objave.


Rainbow – “Catch The Rainbow”

Napustivši Deep Purple, našao se na brisanom prostoru, bez jasne ideje o koncepciji koju želi izgurati. Ono što je znao, ne ide tamo gdje su već bili Deep Purple.

Polijeće za Floridu i snima demo snimke koje su trebale biti uvod u prvi solo album. Na vokalu uzima Ronnie James Dioa, iz grupe Elf, i dvojac uz pomoć prijatelja snima dvije teme, “Black Sheep of the Family”, koja je bila u stvari obrada teme sastava Quatermass, a za „b“ stranu singlice koja je trebala izaći, napisali su novu temu “Sixteenth Century Greensleeves”.

Session je bio toliko uspješan da je Blackmore odlučio ignorirati izdavanje singlice i krenuti na pun album. I tako je pod dirigentskom palicom Ritchie Blackmorea rođena nova grupa. Dali su joj ime Rainbow. Kako je diskografska kuća inzistirala na Blackmoreovom imenu u nazivu grupe, dakako, zbog bolje prodaje, grupa se i službeno naziva Ritchie Blackmore’s Rainbow. (Naknadno je, ipak ime skraćeno u Rainbow.)

Prvi album je zapljusnuo tržište ogromnom količinom zaboravljene patine, prividno vraćajući izričaj korak unazad i istovremeno, bojeći ukupan zvuk sa srednjovjekovnim mirisima.


Rainbow – “Sixteenth Century Greensleeves”

Nije bila tajna da je Blackmore naginjao muzici srednjeg vijeka, toliko da je za njega netko jednom rekao de je rođen nekoliko stotina godina prekasno. U tom kontekstu ne čudi i činjenica da je Ritchie po napuštanju Deep Purple počeo učiti svirati ćelo. (Na prvom albumu, dionice ovog instrumenta su odsvirane od strane Blackmorea.)

Album je zaposjeo na top liste, doduše ne na njegovim gornjim dijelovima, no za ovakvu muziku i za ovakav prvijenac, bio je to dobar uspjeh. Na albumu su se našili i budući standardi grupe, „Man on the Silver Mountain”, “Catch the Rainbow”, „ The Temple of the King”, “Sixteenth Century Greensleeves” i „Still I’m Sad”.

Interesantno je da je kompozicija „Catch the Rainbow“, odnosno njen uvod, skoro pa direktno „posuđena“ od Hendrixa i njegove teme „Little Wing“, dok je obrada Yardbirds teme „Still I’a Sad“ instrumental. U kasnijim verzijama, kao i na album sa koncertom u živo, ova tema će dobiti natrag svoj tekstualni dio.

Spoj srednjovjekovne i barokne glazbe kojoj je naginjao Ritchie, u kombinaciji sa njegovim pristupom rocku uopće i načinu sviranja gitare, garnirano vanvremenskim vokalom Ronnie James Dioa, nije moglo dati ništa doli dobar rezultat.

U ovom slučaju, ovo „dobar“ prelazi u odličan i usudio bih se reći, album na trenutke prelazi onu bezvremensku granicu, kad se gube datumi i godine.


Rainbow – “Still I’m Sad”

Gledajući s ove vremenske distance, prvi album grupe Rainbow predstavlja jedan od kamena temeljaca kasnijeg razvoja Heavy Rocka, koji će prijeći u Heavy Metal. Kako u muzičkom izričaju, tako i u samoj ikonografiji.

U muzici predstavlja most između Heavy izraza šezdesetih i sedamdesetih prema novom. U čisto vizualnom, ikonografija grupe Rainbow nosi embrio ikonografije cijelog pokreta koji će saživiti dolaskom drugog vala britanskog metala.

Kad o tome govorim, ne smijemo smetnuti s uma i to da je i pored afiniteta kojeg je gajio Blackmore prema srednjevjekovnom izričaju, sam Ronnie James Dio isto tako bio opsjednut bajkama, vilama, patuljcima i ukratko, ikonografijom iz bajki koju je preslikao u muzički izraz. A i sama grupa Elf, iz koje je došao Dio, svoj izričaj i liriku su bazirali na toj Diovoj opsjednutosti bičima iz bajki i mitologije.

Ukratko, Rainbow je svojom pojavom na svjetskoj sceni označio definitivan kraj teškog izraza kojeg je njegovao pokret koji ga je i stvorio, ali isto tako, otvorio vrata novom valu koji je u prikrajku sakupljao snagu za izlazak na svjetlo dana.

Samo u tom kontekstu grupa Rainbow sa svojim prvijencem zaslužuje kredite povijesti.

O kasnijem opusu da i ne govorim!

Povezani članci