Još malo i dolazi nam na svjetlo dana najiščekivaniji album 2014. godine,
˝The Endless River˝ od Davida Gilmoura. Da, dobro ste pročitali, nisam namjerno napisao Pink Floyd nego David Gilmour, jer se od početka najave ovog albuma ne mogu oteti dojmu da se ovdje i pak radi o prostituiranju imenom benda koji za mene ne može biti Pink Floyd, bez Rogera Watersa.
Treba odmah na početku nešto razjasniti…, gajim iskreno poštovanje prema liku i djelu Davida Gilmoura i on je zasigurno ostavio neizbrisivi trag kako u Floydima tako i u glazbi općenito i utjecao na tisuće ljudi koji su se, slušajući njegove virtuozne solaže na Stratocasteru, odlučili i sami baviti glazbom. Ali…, s druge strane, David Gilmour nije Pink Floyd, a isto tako ću odmah u nastavku reći i da Roger Waters nije Pink Floyd.
Dakle, zašto ovo pišem?!
Pa jednostavno zato što isto tako ne bi bilo u redu da se uradak Rogera Watersa potpisuje sa Pink Floyd, iako, usudio bih se reći, sam Waters je puno više utjecao na prepoznatljivi i pomalo vanzemaljski glazbeni izričaj Pink Floyda nego David Gilmour.
S obzirom da je ovdje riječ o meni omiljenom bendu jako mi je teško biti objektivan, ali ovo su moji argumenti koji govore o tome da ˝The Endless River˝ nije ‘novi’ album Pink Floyda već solo projekt Davida Gilmoura:
• Zašto se čekalo 20 godina sa izlaskom materijala koji je snimljen prije više od 20 godina?? (očito zato što su odmah nakon snimanja zaključili da dotični materijal nije dovoljno dobar da bi se našao na Division Bell, ali… pohranićemo ga u arhivu jer nikad se ne zna, jel’?),
• Najavljuje se album ˝Pink Floyda˝...,hm, Rogera Watersa nema, Richard Wright je , nažalost, preminuo…vjerojatno je Gilmour unajmio nove glazbenike koji će mu pomoći da kompletan materijal podigne na višu razinu kako bi ga mogao izdati kao novi album,
• Imam neki osjećaj da je uloga Nicka Masona u kompletnom ovom projektu veoma mala,
• Čini mi se kao da se Gilmour počeo osjećati pomalo inferiorno spram Watersa i njegove mega turneje po svijetu koja je bila više nego uspješna, a kulminacija je bila najava Rogera Watersa da radi na novom albumu,
• Album je u potpunosti instrumentalan osim jedne stvari za koju je riječi pisala Gilmourova supruga Polly Samson koja je već bila tekstopisac na Gilmourovom solo albumu ‘On An Island’, a koja je i započela promociju ovog albuma preko Twittera
• Svi znamo tko je u Floydima pisao riječi pjesama koje su bile izravno povezane sa životom članova benda i nije bilo mjesta za tekstopisce ‘izvana’
• I na kraju, čini mi se da je Gilmour pokleknuo upornom nagovaranju ljudi iz glazbene industrije koji su ga nagovarali da objavi materijal za koji članovi benda prije 20 godina nisu bili uvjereni da zaslužuje biti na albumu, a još manje da bude album sam za sebe…, ali ti isti ljudi iz glazbene industrije i te kako dobro znaju da će album polučiti veliki uspjeh prvenstveno zbog imena Pink Floyd koji ima kultno značenje u svijetu muzike, a onda isto tako i zbog kroničnog nedostatka ikakvog hvale vrijednog glazbenog uratka unazad, ne znam ni sam, koliko vremena.
Znači, iz poštovanja prema fanovima Floyda ovaj album se nikako ne bi smio etiketirati kao ‘novi album Pink Floyda’, već se ovdje ipak radi o ‘materijalu Davida Gilmoura koji se u, možebitnom, pomanjkanju kreativnosti odlučuje na riskantan korak kako bi dokazao sebi i drugima da Waters nije jedini preostali aktivni član nekadašnjeg benda Pink Floyd’.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Povezani članci
