No Banner to display

No Banner to display

No Banner to display

No Banner to display

PINK FLOYD – “FINAL CUT”
aka “Requiem for the Post War Dreams”

U ovoj emisiji kreće osvrt na album grupe Pink Floyd, “Final Cut”, napisan od strane stalnog suradnika ovih emisija, Grule “Floyda”.

Odmah na početku da napomenem, ova emisija nema namjeru zadirati u presjek stvaralaštva i rada grupe, te će biti fokuisrana samo ovaj album.

O grupi Pink Floyd slijedi u budućnosti serija od najmanje tri emisije, u kojima ću donijeti presjek rada i djelovanja, ove po mnogo čemu velike grupe.

Kad mi je Grula prije nekog vremena predložio da bi napravio recenziju ovog albuma, pomalo san ostao zatečen. Naime, bivajući posljednji album velikog opusa, i kao takav svrstan u „retaj“, da ne kažem, prirepak opusa, “Final Cut” je nepravedno zauzeo zabačenu poziciju u stvaralaštvu Pink Floyda i u ovom slučaju, Roger Watersa.

Čitajući recenziju i slušajući sam album ovih dana, i sam dolazim do uvjerenja o nepravdi nanesenoj ovom albumu. I to ću pokusati ispraviti ovom emisijom.

Na Grulinoj recenziji sam koncipirao cijeli sinopsis za ovu emisiju, te sam osvrt donosim u cijelosti, onako kako ga je on napisao.

Moja intervencija, ako se tako uopće može nazvati, ograničava se na prilagodbu recenzije sinopsisu ove emisije.

Ovako zbori Grula “Floyd”:

PFFC2

Ukoliko se za ijedan progrock album može ustvrditi da je istinski i do srži antiratni onda je to definitivno konceptualni album “The Final Cut” od Pink Floyda.

“The Final Cut” ili “Requiem for the Post War Dreams”, kako glasi njegov podnaslov, je dvanaesti studijski album Pink Floyda.

Objavljen je 21. Ožujka 1983. i iako je dospio na sam vrh UK Albums liste, što nije uspjelo ni albumima “The Dark Side Of The Moon” ili “The Wall”, to im je zasigurno najkontraverzniji album.

Album je nastao kada je Richard Wright već bio izbačen iz benda, a Roger Waters, koji je i inače odlučivao o svemu vezanom za bend otkako je Syd Barrett izgubio razum i otišao, sada je preuzeo potpunu kontrolu.

“The Final Cut” je jedini album Pink Floyda gdje je Waters napisao glazbu i riječi za sve pjesme.

Sve, glazba, riječi pa i sam omot albuma, sve je to bila ideja Rogera Watersa.

Što se tiče Davida Gilmoura, za kojega će mnogi reći da je puno bolji vokal od Watersa, njemu je dozvoljeno da pjeva samo u jednoj pjesmi i to na „Not Now John“, ali se i tamo vidi da je njegovo pjevanje odrađeno pod strogom dirigentskom palicom Rogera Watersa.

Niti Nick Mason nije bolje prošao. Očito nije zadovoljio stroge Watersove kriterije, pa se na albumu osim njega pojavljuju još dvojica pomoćnih bubnjara, Ray Cooper i Andy Newmark.

Koliko je atmosfera na snimanjima bila napeta govori i podatak da, iako su Waters i Gilmour u početku snimali zajedno, zbog konstantnih nesuglasica i svađa, ipak su odlučili da bi bilo najbolje da rade odvojeno.

Waters je kasnije izjavio da mu je samo snimanje bila patnja i da je sav posao odradio više-manje sam u suradnji sa ko-producentom Michaelom Kamenom i da vjeruje da više nikada neće snimati sa Gilmourom i Masonom.
Na žalost, to se i ostvarilo.

Zbog svega navedenoga, tvrdnja kako “The Final Cut” i nije zapravo album Pink Floyda nego isključivo solo projekt Rogera Watersa i više je nego istinita. Ali unatoč tome, solo dionice Gilmoura na „Your Possible Past“, „The Final Cut“ i „The Fletcher Memorial Home“ sigurno su među najboljima u njegovoj karijeri.

U embrionalnoj fazi nastajanja albuma, ideja je bila da se “The Final Cut” zove Spare Bricks i da bude glazbena podloga za Alan Parkerov film „The Wall“ iz 1982. Godine. No zbog događanja na Falklandskim otocima i neslaganja sa politikom britanske premijerke Margaret Thatcher prema Argentini, Waters je odlučio promijeniti ime albuma u “The Final Cut”.

Ovaj sinonim je u stvari referenca na Shakespeareov citat: “This was the most unkindest cut of all”. Samom promjenom naslova, Waters prilagođava materijal, tako da album postaje generalna kritika ratu i pokazatelj njegove beskorisnosti. Isto tako, Waters je želio prokazati britansku okupaciju Falklandskih otoka kao svojevrsnu izdaju prema svim poginulim britanskim vojnicima, a posebno se referirajući na svog oca, koji je bio među onima koji su izgubili život u II. svjetskom ratu, vjerujući kako će njihova pobjeda voditi ka mirnijem svijetu gdje državni vođe više neće rješavati svoje nesuglasice ratovima.

The „Final Cut“ je, kao i „The Wall“, prepun zvučnih efekata i suptilnih zvukova koji pojačavaju umjetničku notu ovog albuma. Tu, umjetničku notu su još više naglasili svojim punim angažmanom National Philharmonic Orchestra, te Raphael Ravenscroft na tenor saksofonu i Michael Kamen na klaviru.

Nadovežimo se na umjetnički dojam, pa recimo još i ovo. Ma koliko čudno zvučalo za djelo napravljeno prije četrdesetak godina, ali ovaj album je produkcijsko remek djelo, ne samo svoje epohe, već i muzičke umjetnosti uopće.
Samu tehničku stranu produkcije zaokružuje Holophonics tehnologija ili tzv. 3-D zvuk, te čak i u ovom smislu dolazimo do iste konstatacije.

Idemo sad na samu glazbu.
Album počinje sa melankoličnim uvodom „The Post War Dream“ koji je svojevrsno Watersovo obraćanje premijerki Margaret Thatcher, tj. negodovanje zbog licemjerja političara koji tvrde da žele mir u svijetu, a do njega će doći…, pogađate i sami…ratom, pa kako drugačije.

Kada Waters šapuće rečenicu „Tell me true, tell me why, was Jesus crucified, was it for this that Daddy died?“ sa zvucima truba u daljini, u njegovom glasu se može osjetiti dječja znatiželja i da on stvarno traži odgovor na to pitanje.

Već na samom početku potpuno je jasno da će nam Waters na ovom albumu potpuno otvoriti svoju dušu i konfrontirati nas sa svojom depresijom i strahovima.
„Your Possible Past“ započinje zvukom koji podsjeća na zatvaranje logoraških vagona, a sama skladba je splet ratnih bespuća, poratne paranoje, Watersovih osobnih „duhova“ i obraćanja svome tragično preminulome ocu.

U glazbenom smislu dosta je uočljiva neprisutnost klavijatura, odnosno nedostatak Richarda Wrighta, što je po mome mišljenju najveća, a možda i jedina, manjkavost ovog albuma. Nasuprot tome, u ovoj skladbi sa svojom solo dionicom David Gilmour pokazuje zašto je i dan-danas među najboljim gitaristima svijeta.

„One of The Few“ je zamišljen kao kratka pauza između pjesama, a govori o povratniku iz rata. Akustična gitara podsjeća malo na „Set The Controls for The Heart of The Sun“.article-2452473-18A9505700000578-575_634x683

„When the Tigers Broke Free“ je vjerojatno jedna od najemotivnijih pjesama koje je Waters napisao, a glazba se savršeno slaže sa riječima. Napisana je za album The Wall i trebala je biti na njemu, ali su je odbacili ostali članovi benda pod izlikom da je preosobna. Izdana je kao singl 1982. god., a na albumu The Final Cut se pojavljuje tek 2004. godine.

„The Hero’s Return“ govori o profesoru, ratnom veteranu, koji svoje probleme i frustracije prazni na svojim učenicima. Posao i obitelj više nije ono što je očekivao, a međunarodna politika velikih sila samo je podigla njegovu razinu gađenja prema svijetu.

Jedna zanimljivost.
U četiri videa snimljena za “The Final Cut” projekt, škotski glumac Alex McAvoy koji ima ulogu ostarjelog profesora čiji je sin poginuo na Falklandskim otocima, je isti glumac koji je godinu dana ranije glumio nastavnika u filmu The Wall.

Skladbom „The Hero’s Return“ dominiraju gitare koje imaju prepoznatljiv zvuk sa albuma “The Wall”. Naglasio bih akustičnu gitaru koja dodaje bogatstvo melodije. Završni dio akorda uvodi nas u „The Gunner’s Dream“ koja je još jedna emocionalno nabijena pjesma sa snažnim stihovima, odličnim instrumentalom i saksofonom koji kao da priča priču sam za sebe.

Za štovatelje lika i djela Rogera Watersa ovo je pravi praznik za uši. Čak i oni koji osuđuju ovaj album kao najgore od Pink Floyda vrlo rijetko kritiziraju ovu pjesmu. Od eksplozije, do prvih piano akorda, reflektirajućih stihova, do trenutka kada se Watersov glas transformira u saksofon, ova skladba je izvanredna na tako mnogo načina.

„Paranoid Eyes“ govori o vojniku koji se nakon povratka iz rata trudi izgledati normalno iako mu je kaos u glavi zbog čega sve dublje tone u alkohol i bježi u osamu. Akustična, tiha skladba sa pomalo zlim zvukom klavira, koja nas uvodi u „Get Your Filthy Hands Of My Desert“ koji je interesantna kratka dionica albuma gdje možda ponajviše dolazi do izražaja Holophonics zvuk lansiranja rakete i efekti eksplozije.

„The Fletcher Memorial Home“ je pomalo melankolična pa čak i patetična skladba. Većina instrumentacije ovdje je puki pozadinski zvuk koji prati Watersovu sarkastičnu poeziju, ali ipak ne bi bilo pošteno ne spomenuti izvrsnu solo dionicu Davida Gilmoura. Sve u svemu vrlo dobro, što dokazuju i pozitivne kritike, ali sigurno ne i najbolje što ovaj album ima za ponuditi.

Akustična „Southampton Docks“, koja prvenstveno služi kao uvod u naslovnu „The Final Cut“ skladbu, nam daje detaljni opis isplovljavanja britanske flote ka južnom Atlantiku i odlično nam dočarava svo crnilo rata, dok Waters još jednom dobio priliku da ismijava „podršku“ premijerke Thatcher vojnicima koji odlaze u smrt.

Slijedi „The Final Cut“ koja je sigurno jedna od najsvjetlijih točaka na albumu. Izrazito snažna autobiografska Watersova pjesma, pisana prvenstveno za album The Wall, počinje vrlo tiho i slušajući ju, zbog naglih uspona i padova, imate osjećaj kao da ste na emocionalnoj brdskoj željeznici. Ova pjesma govori o depresiji, o zidovima koje je Waters izgradio oko sebe i o strahovima što će se desiti ako pusti nekoga unutar tih zidina.
Zadnji stihovi govore o potpunom kolapsu, kada se već počeo otvarati i puštati okolinu da ga vidi u tako ranjivom stanju, što rezultira pojavom suicidalnih misli. Ovdje je vidljivo da je Waters u svojem paranoičnom stanju puno više pažnje davao samim riječima nego glazbi, ali je ipak dopustio Gilmouru da izvede još jedan odličan solo.article-2452473-18ACAF0800000578-953_634x467

„Not Now John“ je prvi i jedini singl sa ovog albuma i isto tako jedina malo brža i prava hard rock pjesma na albumu. Zbog malo problematičnog teksta, riječi su na singlici malo izmijenjene, tj. riječ “fuck” je cenzurirana, tako da je stih „Fuck All That“ preoblikovan u „Stuff All That“.
Ali od svega najviše je uočljivo to da je „Not Now John“ jedina pjesma na albumu gdje ne pjeva isključivo Waters, jer je većinu stihova otpjevao Gilmour.

Drugačija koncepcija od ostalih pjesama čini ju najslabijom karikom na albumu. Što se tiče samoga teksta stječe se dojam da ovdje završava album, Japanci su pobijeđeni, sukob sa Argentinom je gotov, „The Post War Dream“ iliti poslijeratni san je mrtav…i to je to što de facto zaokružuje cijeli album. E, ali ipak nije… Stiže najmračniji dio albuma, što se po uvodnim taktovima nikad ne bi reklo.

„Two Suns In The Sunset“ je vrhunac albuma u punom smislu te riječi. Ova post-apokaliptična balada nam dočarava strah od nuklearnog holokausta koji je te 1983. godine bio i te kako prisutan. Slušajući riječi, u glavi nam se stvaraju slike svijeta opsjednutog kontrolom i ratovima. Koliko je Rogera Watersa ta tema zaokupljala govori i podatak da je godinu dana poslije pisao glazbu za Greenpeaceov animirani film „When The Wind Blows“, o dugoj i bolnoj smrti dvoje nedužnih žrtava nuklearnog napada. Odlična akustična gitara i izvanredan saksofon solo u kombinaciji sa zastrašujućim zvučnim efektima stvaraju nezaboravnu podlogu za mračno proročanstvo kojim završava ovaj album.

Ako ste mislili da je završetak albuma “The Wall” bio pretaman, onda će vas ovaj na “The Final Cut” doslovno natjerati da plačete nad neizmjernom glupošću ljudske rase.

Gledajući isključivo brojke, “The Final Cut” je bio potpuni komercijalni podbačaj. Prodan je u nešto više od tri milijuna primjeraka, što je najlošija tiraža od svih albuma Pink Floyda. Kasnije je David Gilmour tvrdio da je to zbog toga što je materijal na albumu dosta loš, međutim, prije bih se složio sa Watersom koji je rekao da količina prodanih ploča ne može biti jedino mjerilo kvalitete i uspjeha nekog albuma.

I još nešto, nikako ne bi smjeli uspoređivati “The Final Cut” sa klasicima poput “The Dark Side of The Moon” ili “Wish You Were Here”, jer ovaj album treba promatrati kao posebnu priču i cjelinu,… a što se tiče uske povezanosti sa albumom “The Wall”, možda će ovo zvučati kao svetogrđe, ali on je bio samo zagrijavanje za “The Final Cut”.

Ne treba se puno istraživati da bi se došlo do zaključka da “The Final Cut” nije baš previše obljubljen album među Pink Floyd fanovima.

Najviše kritika se odnosi na nedostatak instrumentacije, tj. Gilmourove virtuoznosti na gitari i Wrightovih sintesajzera, koji su zamijenjeni jednostavnijim instrumentima. Ali Waters od svoje umjetničke vizije nije htio odustati, čak ni po cijenu odlaska iz benda.

Mislim da je nemoguće govoriti o albumu “The Final Cut” bez da se zvuči pretenciozno. Album je taman i možda malo pretežak za većinu slušatelja, a pogotovo za novake u taboru. Zahtijeva punu pozornost zbog velikih izmjena u dinamici i velika je šansa da će vas izmoriti. Ali kada vas pogodi njegova snaga, kada osjetite trnce niz leđa slušajući ga, znači da ste shvatili da je ovo djelo genija i jednog od najvećih svjetskih živućih filozofa.

Eto, tako je govorio Grula “Floyd”!photo-willie-christie-c2a0bring-the-boys-back-home-final-cut-pink-floyd-1983
Sa moje strane baš i nemam bog zna što pametnoga dodati na sve ovo.
Priznajem, bio sam jedan od onih koji su ignorirali ovaj album, ne toliko radi toga jer je bio posljednji ili jer je bio loš. Jednostavno, u to vrijeme, bar što se mene tiče, pomalo sam se umorio od Pink Floyda, Jethro Tulla, Emersona, Like & Palmera, Creamovaca, Yesovaca, Genesisa…i stotine drugih ne manje velikih, ni manje bitnih bendova. Ono što hoću reći, vrijeme njegova izlaska se nekako poklopilo sa mojim traženjem novoga u muzici, sa traženjem muzike koja će donijeti svježinu na sceni i jednostavnost bez banalnosti u izrazu.

Dolaskom New Wavea sam se ponadao, ali kratko je trajalo. Količina smeća koja je zasula medijski prostor, jednostavno je ugušila ono što je valjalo.

Punk se izgubio u svojoj arhaičnoj i pomalo retardiranoj retorici nepriznavanja ničega, pa čak ni samog sviranja instrumenata.

Underground je osim u Njemačkoj i djelom u Francuskoj potpuno zamro i dobili smo situaciju da na sceni jednostavno nije bilo ničega i nikoga. Dakako, čast izuzecima o kojima nećemo ovaj put.

I tako se krug počeo zatvarati. Od onog umora od progresivne muzike sedamdesetih, nakon četrdesetak godina dolazim ponovo na početak i ponovo otkrivam ono što sam odavna već otkrio, ali i ono što sam zbog nedostatka vremena ili moje ignorancije, jednostavno stavio po strani.
I ovaj album je jedan iz te grupe ignoriranih i drago mi je što je na ovakav način, u mojim očima, ponovo vidio svjetlo dana.

Nadan se da dijelite moje mišljenje i zato bih se želio zahvaliti Gruli “Floydu” na ovoj recenziji uz dakako želju, da ih bude još.
Eto!

Feta

Related Posts



Zoran Grulović
Zoran Grulović, 28.01.2015
Hits: 689

Flash news

——————————————-
Kenny Shields – R.I.P.!
Preminuo frontman grupe Streetheart.
Nešto kao između redaka, Keith Richards najavio još jedan blues album Rolling Stonesa
Četvero od petorice originalnih članova grupe Foreigner su se našli zajedno. (Ed Gagliardi je preminuo 2014. godine).
Glasine o ujedinjenju su tako dobile i potvrdu.
Za sada Mick Jones, Lou Gramm, Al Greenwood i Ian McDonald nemaju konkretnih planova, osim što rade na tri pjesme. Očito je „ispod žita“ u planu nastup u okviru nekog koncerta ili proslave.
Ostaje da se vidi.
Ovo je inače prvo okupljanje grupe još od daleko 1980. godine.
Arch Enemy lansirao novi video singl “The World Is Yours”, kojim najavljuju novi album “Will To Power”.
Album “Double Fantasy”, kojeg je John Lennon potpisao svojem ubici Mark David Chapmanu, nakon kojeg je uslijedio pucanj, prodaje se za 1.5 miliona dolara.
Queens of the Stone Age objavili trajler za novu pjesmu “Villains”.
The War on Drugs objavio novi video singl “Strangest Thing”, kojim najavljuj novi album.
Public Service Broadcasting objavili novi album “Every Valley”.
Kreću na turneju.
U planu je i koncert u Zagrebu, 14. Studenoga.
Garbage lansirao novi singl “No Horses”.
Oh Sees izdao novi singl “Animated Violence”, kojim najavljuju novi album.
Leslie Feist lansirala novi video singl “Century”. skinut s aktualnog albuma “Pleasure”.
Alt-J lansirao video za singl “Deadcrush”, koji se nalazi na nedavno objavljenom albumu “Relaxer”.
Peter Principle R.I.P.!
Preminuo basist grupe Tuxedomoon!
Coldplay lansirao novi video singl “Aliens”.
Radiohead ekspandirali aktualnu turneju.
Njihov posljednji album “A Moon Shaped Pool” se dobro drži na top listama (možda zahvaljujući baš toj turneji!).
Arcade Fire objavio novi video singl “Electric Blue”, kojim najavljuju novi album.
The Eagles nastupili prvi put nakon smrti Glenn Freya, koji je preminuo prošle godine.
Umjesto njega, na pozornici je izašao njegov sin Deacon.
Veselica je potrajala, a za koncerta su se Eaglesima još pridružili Vince Gill i Bob Seger.
Reakcija publike, očekivana – ovacije!
David Zablidowsky R.I.P.!
U prometnoj nesreći poginuo David Z, basista Trans-Siberian Orchestra i Adrenaline Mob.
Roki Erikson puni 70 godina.
Poznajući ovog čovjeka i njegov životni put, ova činjenica zvuči prosto nemoguće. (vjerojatno je nešto u rodu Keith Richardsu i Ozzyju!)
Tim povodom bit će održan koncert sa specijalnim gostima.
No slavlje ide dalje, te će Roki krenuti na neku vrst turneje na kojoj će održavati slične koncerte.
Detalji slijede!
Ozzy Osbourne odradio prvi koncert nakon konačnog raspuštanja matične grupe Black Sabbath.
——————————————-
Alberto Rigoni “Duality”
RMP – “For the Light”
The Emerald Dawn – “Visions”
Anubis Gate – “Covered in Black”
Subterranean Masquerade – “Vagabond”
Adagio – “Life”
——————————————-
Srpanj-2017

Rock in Marina – 29. & 30.Srpnja-2017
Kolovoz-2017.

International Blues Day – Ovčice / 04. & 05. Kolovoza-2017.

SuperUho 4 – Primošten / 7.-9. Kolovoza-2017.

No Banner to display

No Banner to display

No Banner to display

No Banner to display

No Banner to display


WP-Backgrounds by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann