No Banner to display

Koncerti

The Stranglers – Šibenik, Tvrđava sv. Mihovila / 21. Kolovoza-2019.
Zoran Predin pjeva Arsena – Šibenik, Tvrđava sv. Mihovila / 31. Kolovoza-2019.
Evo Ruke – Split, Đardin / 28. Lipnja – 08. Rujna – 2019.
Black Midi – Zagreb, Močvara / 02. Listopad-2019.
Godspeed You! Black Emperor – Zagreb, Tvornica kulture / 22. Studenoga-2019.
Mark Lanegan Band – Zagreb, Tvornica Kulture / 26. Studenog-2019.

Lokalna scena, Osvrti

#6. SUPERUHO FESTIVAL – PRIMOšTEN / 03. & 04. KOLOVOZA-2019.

Hoćemo još!!

Pišem recenziju za drugi i treći dan SuperUho festivala. Trebao sam još samo za drugi dan, ali me usrećila obavijest da gazda portala ne može doći, pa sam dobio mogućnost da odspavam duže i napišem sada recenziju 2 u 1.

Svaki put kada se desi ovako neki dobar festival usrid sezone ja opet na nekoliko tjedana moram odgoditi odluku da dobrovoljno doniram krv, (da nebi koga otrova, jel), ali u konačnici mogu biti sretan da nisam prisilan primalac krvi, a s obzirom na to da sam Hondom doletio iz Splita, kako sam ne naspavan mogao sam postati i sretni donator organa. “I’m sorry babe, I had to crash that Honda”, u glavi mi je upozoravajuće zvonio Bruce Willis iz Pulp Fictiona dok sam još pod dojmom druge večeri jurio ka trećoj.

No ajmo ispočetka.

#6. SuperUho Festival – Primošten / 03. Kolovoza-2019.

Dok su se u Rogoznici pripremali za nastup Jelene Rozge, a sav narod dobrog ukusa zatvarao prozora i bježao iz mista, na plaži preko puta Primoštena valovi metar visoki su još uporno zapljuskivali obalu, dok su dićica uzbuđeno vrištala kao na koncertu Bitlsa kada su 100 metri dalje Fogsellersi otvorili drugi dan festivala na glavnoj bini.

To je bio savršeni uvod za kraj dana i početak noći uz njihanje drveća, srkanje pive na slamku i koktela na eks iz kućno, šatorske radinosti. Bio bi još bolji da sam ja to doživio, ali taj dan sam još radio u Rogoznici, pa sam ih morao propustiti dok me je Tedi Sralato tješio: “Da oni šta vride ne bi svirali prvi, još po danu”. A ja ga uvjeravao da su svi bendovi odlični i netko mora svirati prvi, tako im grah pao.

Došao sam na zadnju pismu šibenskog kantautora Kike Doka koji se ugurao u subotnji raspored nakon što mu je nevrime poremetilo planove noć prije. Da je on svirao prvi još bi ja i uvatio Fogsellerse. On bar živi blizu za razliku od Shipe Ray iz New Yorka koja je već tu noć nastupala u Italiji.

Kristijan Goja je na gitari nešto svoje svirao i pjevao, a ja sam samo primijetio čudan zvuk pojačala, ne znam jel se pokvario ili Kike njeguje taj specifičan zvuk, ali na njegovu žalost ili sreću dalje ne mogu suditi.

A onda je došao na red trenutak koji su mnogi čekali, Marc Ribot se popeo na binu sa svojim kvintet bendom Songs of resistance (saksofon, kontrabas, perkusije i bubnjevi). I to je upravo ono što su isporučili, pjesme pobune. Nisam ga ranije proučavao, pa sam si dao slobodu da me Marc odvede gdje god želi, a on me vodio za ruku, hvatao za kosu, gurao, šutao i grlio da sam se na kraju morao zapitati šta sam to doživio. Bio je to za pratiti jako čudan koncert, počelo je kao uvježbavanje na tonskoj probi, pa onda jazz numerom od Coltrainea, i taman kada sam pomislio kako će to biti klasično jazz ludiranje na čelu s fantastičnim saksofonistom i kasnije flautistom Jay Rodriguezom kako bi se svidilo i Rambu Amadeusu, Marc bi nas uveo u rat, vijetnamski, afganistanski, Sirijski, drugi, treći svjetski…himnom pokreta za građanska prava “We are the soldiers”. Ta stvar je bila fokusirana više na gitaru i text nego na ostatak benda, dok nas opet nije probudio sa svojom stvari “Big Fool”, još jedna tamna, proročka i nimalo optimistična pisma koja priča o manipulaciji bogatih nad svijetom i ljudima: “And the big fool says Push On”.

Kada je najavio “Bella Ciao” srce mi je zaigralo, odmah sam se sjetio punkerske verzija Ekskurzije Poljoprivredne Škole i Kud Idijota, ali zalud, ovo je bila najsporija i najmirnija verzija, kao da se trudio da čujemo i razumimo svaku riječ, samo što je meni zvučalo kao da su partizani izgubili taj rat, ili je to Marc čuo da dan posli njegov imenjak nastupa na Splitskoj Rivi, pa da mu pojasni neke stvari riječ po riječ. Na albumu to pjeva Tom Waits, pa ne znam ko se kome prilagodio Tom Marcu ili Marc letargičnom Tomu.

Bend je dizao i spuštao atmosferu u valovima kao zemljotres ljude u Japanu, od genijalnih funky, jazz numera u punk maniri kao “Fuck La Migra” (taj text nisam razumio pa sam pjevao Fuck the Nigga), do brutalnih baladica za rezati vene.

Ali kroz svaku pjesmu se protezalo ono najavljeno, otpor prema sili i nepravdi, a glavni negativac je često bio Trump. Imam osjećaj da nakon Hitlera svijet je napokon blagoslovljen s još jednim negativcem na kojeg mnogi ljudi mogu svaliti krivicu za svoj život i zakazati jo poneki datum smaka svita. Tolika je inspiracija mnogim umjetnicima i glazbenicima da će ga morati izabrati za drugi mandat, jer ko bi preživio nekog boljeg od njega.

Kao što i mi biramo HDZ, koji eto još nismo brendirali i etiketirali da izvozimo u svijet kao Vegetu uz reklamu: “Što nas više imate, manje toga imate”.
Da Mark ne mrzi samo Trumpa pokazao je u pjesmi “I refuse, I resist (Acute)”, čiji text ne mogu naći na netu da vam je bolje dočaram, ali bukvalno to je obrada Đeoletove pisme “Ne volem (namćor)”.
Ako Marc doma ima pištolj ili pušku kao većina Amera, virujem da posljednji metak čuva za sebe.

Koncert s bisom je završio sa stvari s posljednjeg albuma, opet pogađate, ne ljubavna stvar, već slavljenje okončanja robovlasništva kao da se to jučer desilo:

“Give the guns To the people
Give the power To the people
Give the freedom To the people
Give the right To the people
Going to rise up with the people
Going to march with the people
Going to fight for the people
Liberate all the people
Freedom now…”

Ostao sam pomišanih osjećaja, s potrebom da odem u rat ili da se zakopam u zemlju čekajući kraj, kao u filmu “Underground” od Kusturice.
Nešto kao da sam gledao jazzerski Rage against the machine, a ne mogu ne povući paralelu s Thompsonom na Rivi dan posli koji je isto slavio slobodu, ali ne baš svih ljudi, već samo jedne nacije, na uštrb svih ostalih nacija, boja i vjera.

Trebalo mi je malo mira da razmislim o svemu, a tu je pomogao dotični Neon Lies, tj.njegov jedini protagonist Goran Lautar koji je na manjoj bini sa svojim lapom i još nečim svirao, puštao mixao neki sintetični,techno, dance, pop, funky punk…uglavnom jako dobro, s jedinom zamjerkom da je kratko trajalo, oko pola sata.

Možda i zato što je sljedeći bend na glavnoj bini već počeo da se uštimava dok je on svirao, što me s novo probuđenim osjećajem bijesa potaknutim od Ribota jako razljutilo (jer inače sam mirni pacifista).


Samo je 50-ak metara od jedne do druge bine i stvarno je glupo da jedan zvuk napada drugi. No kada je Lautar završio, a novi bend Art Brut krenuo uvodom od “Welcome To the jungle”,  Guns N’Rosesa, sve im je bilo oprošteno. Britanski punk bend da voli Ganse, odmah su mi draži.

Klasična rock trojka plus pjevač koji je bratu brat, kao brat ili sin Stephena Frya, legendarnog britanskog komičara iz 80-ih najviše poznatog u duetu s Hugh Lauriem (DR.House).

Kada sam lažnu vijest da mu je pjevač stvarno sin proširio gledateljstvom i drugima je postao naglo draži. Taman od brige kako da spasim svijet, do boli me brige stava koji je veseli i ludi pjevač u košulji na lavove Eddie Argos širio kao zarazu. Iako je više pričao nego pjevao, (ako se to uopće može zvati pjevanjem), Eddie i bend su sa žestokim punk rifovima i moćnim udaranjem otfurali sve negativne misli publike i rasplesali svakog ko voli punk rock. Imaju čak i stvar koja se zove po njegovom i mome najdražem pjevaču Axl Roseu, drugi najdraži mu je Morrisey, za kojeg se ispostavilo da je uobičajeno bahati i agresivni Axl naspram njega kao Ivo Josipović naspram Mamića. .

Eddie je prekršio ili srušio gotova sva uštogljena pravila na koncertima, od toga da nema pričanja tijekom pisme, da nema zaustavljanja pisama koje su već krenule, da nema spominjanja drugih glazbenika, pogotovo ne onih koji su svirali prije tebe, jer za Marca je komentirao kako se uplašio da je SuperUho pozvalo drugi Art Brut bend koji ustvari svira Jazz. Pa do toga da pita publiku ima li ko kakvu želju i onda da objašnjava proces kraja koncerta i obaveznog urnebesnog pozivanja na bis dok se oni skrivaju na bini da ne gube vrime za odlazak i dolazak.

Toliko su svi skupa uživali na bini, sprdajući se sa svim i svačim, najviše sa samim sobom, došli su kao melem na umišljenu ratnu ranu nakon pozivanja u sukob Ribota i društva.

Art Brut je definitivno bend koji treba upamtiti i opet pogledati, a kako sami kažu, nadam se da će se toga i držati: “Treba imati dovoljno dobar bend da svira vječno, a dovoljno loš da ne zarađuje ozbiljne novce”.

S Dj-em na manjoj bini koji je puštao glazbu s matineja ili Radio Sunca završila je druga noć.

#6. SuperUho Festival – Primošten / 04. Kolovoza-2019.

E ovu noć sam uspio doći ranije, nisam razbio Hondu, ali sam trebao voziti brže i zanemariti odlazak u Rogoznicu po festivalsko prigodnu najdražu mi majicu s porukom: “Iz pakla ljubavi spasila me droga”.
Zašto, zato što je na glavnoj bini razarao najstari grungerski bend koji sam ikada vidio, sicilijanski Uzeda.

Vjerujem da gitarista ima više godina od Kurt Cobaina i Layne Staleyja skupa u trenutku smrti, a i ne izgleda bolje nego oni taj dan, a da je Chris Cornell nazvao njega, a ne ženu nakon koncerta sad bi bio živ.

No oči znaju zavarati, tako su dobro i energično prašili, uz pjevačicu koja podsjeća na nedavno preminulu Manju iz Discipline Kičme. Basist se smijuljio, a bubnjar smijao na face koji radi mali gitarista s malom gitarom dok je Manja vrištala i derala kao moja mater kada bi se vratila s primanja iz škole.
Šteta, šteta, baš šteta što su nastupili prvi, kvragu zašto?

Da naprave uvod legendarnom saksofonistu Colinu Stetsonu. Čovjek sam na bini, sa svojim klasičnim i bas saxom je proizvodio zvukove kakve nitko dosad nije čuo, svirao je i ritam bubanj i služio se efektima kao da ih je bar dvoje, troje na bini. No uza sve umijeće i originalnost moram priznat nije mi lega. Možda upravo radi benda Uzeda ranije koji je pročistio zrak svojim zvukom da bi ga Colin opet zamaglio, a ukrast ću dojmove koje sam dobio od dvi različite ženske osobe nakon svirke: “Osjećala sam se kao da sam metar ispod površine mora.”
A druga: “Isisao mi je sav zrak iz pluća.”
Pa vi sad pogađajte koja je bila oduševljena, a kojoj je pozlilo.

Ambijentalni, duhovni i mistični zvuk na tragu Aboriđana i njihovog didgeridoo instrumenta u jednom trenu me uplašio da će prizvati zaspale duhove iz obližnjeg napuštenog hotela koji radi njih leži uklet i nikada neće biti obnovljen. I neke moje noćne more su završavale sretnije, makar kada bi se probudio, pa sam tako dočekao kraj i ovoga ekstravagantnog, rijetkog, ali pokazalo se skromnog i zahvalnog umjetnika koga publika i naravno ozbiljna kritika visoko cijeni, ali osobno to jednostavno nije muzika moje droge.

Nakon njega čak je mlada dama Dunja Ercegović sa svojim 1 woman bendom Lovely Quinces zvučala žestoko. Nju nisam imao prigodu dosad čuti, a ni sresti kod lokalnog dilera u Splitu, tj.na bini u Circusu. Mali, lipi plato se dupkom ispunio kao pošta kada se dili penzija, svi su sjedili kao oko logorske vatre i pažljivo je slušali dok je ona ispuštala svoju dušu na pamuk i pričala nam o svojim strahovima i ljubavima. Ja sam joj bio u pozadini, ležao na betonskom stolu i gledao u zvijezde, tako da je nisam skroz najbolje čuo, ali jesam dovoljno dobro da prepoznam emociju i cijenim dobar gitarski ritam i rif, te poeziju koju je publika uvik pljeskom nagrađivala. Kada joj je pri kraju jedne pisme pucao glas prepoznao sam Kurt Cobainovski momenat s MTV unplugged-a i pjesme “Where did you sleep last night”, pa sam očekivao da će vratom gitare oboriti stalak mikrofona, skinuti gitaru, razbiti je o pod i briznuti u plač, dok će žene ostati šokirane, a muškarci joj pritrčati u zagrljaj.
Znam da bi bar ja to učinio, i razbio gitaru i trknuo tješiti je.

Ne znam koliko dugo je na sceni, ali znatiželjan sam viditi di će bit za 10 i 20 godina (ako još budem tu), zato što mi na mahove balansira između osobne nesigurnosti i brutalne iskrenosti. To je onaj tipičan prelazak iz rane mladosti u zrele godine kada odbacujemo sva stara uvjerenja i preispitujemo sva pravila i zakone. Možda se tada i stvaraju najbolje pjesme pa joj ja želim dobru karijeru samostalnu ili s bendom i ponovan susret.
Ona je ipak trebala svirati prva, ali je valjda izvukla šibicu dužu od prvih Uzede.

I za kraj trećeg dana i cilog festivala 2019. kao šlag na kraju pojavili su se domaći Chui koji da ne progovore između pisama slobodno bi se mogli prodat kao da su iz Montreala, Chicaga, Londona...što se ono kaže: “Svjetski, a naše!”. Četvero člani bend sastavljen od klavijature, bubnjeva, bas gitare i saksofona u kojem bi električna gitara samo smetala, je sinonim onoga za što se SuperUho predstavlja, originalan zvuk, bez klišeja, ponavljanja, pretencioznosti, glumatanja i sranja.

Nadam se da ravnopravno dile pare i troškove, te da svi zaspu u dubok san prije nego što zadnji počne hrkati da ga do jutra svi ne mrze, jer želim da ovaj bend traje duže od Rolling Stonesa, jer njihova glazba zasigurno hoće, ali njihovi napredak i rast u svakom albumu i nastupu je ono što se cijeni.

Umorio sam se pisajući, a još i radim, tako da ću samo za kraj podvući zaključak i otići doma spavati.
SuperUho je opet bilo zanimljivo, iako je prvi dan doslovce propao radi nevrimena, a ove godine smo bili uskraćeni i za Dorf film festival, za bilo kakvu hranu (slatke palačinke na plaži se ne računaju), a i onaj genijalan toalet bus je zamijenjen klasičnim wc kućicama u koje se ja bojim uč, ako nisam prilađen.

Drugi dan je trebao započeti Kike Dok, a treći Dunja, jer je ona svejedno imala zagarantiranu svoju ekipu, za razliku od malo publike pred odličnim Uzeda. Nakon njih Colin i Chui nek se tuku ko će zatvoriti festival.

Ne treba zanemariti ni stavku da smo prošle godine imali čak 17 bendova i izvođača, ove godine samo 12 minus Shilpa Ray za cijenu iste karte od 250 kuna. (130 dan na ulazu). 

Valjda mi neće zabraniti dolazak dogodine, samo ukazujem na propuste uz nadu i želju da će pronaći još kojeg sponzora da im to sve olakša održat, te omogući najbolji festival ikad.

Vidimo se!

Autor: Davor Bobanac
Foto: SuperUho / Zvonimir Bregeš & Fotosekcija KSET-a

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

Related Posts

Davor BobanacDavor Bobanac // 05.08.2019Pregledi: 1044

Flash news

Peter Fonda – R.I.P.!
„Easy Rider“ legende odlaze jedna za drugom, preminuo je Peter Fonda.
Jack Nicholson je još jedini živ.
Početkom ovog mjeseca Ed Sheeran je oborio jedan od najprestižnijih rekorda u muzičkoj industriji. Naime, njegova aktualna turneja „Divide“, je dosegla najveću sumu koja se ikada inkasirala na koncertima. Drugim riječima, turneja koja traje već dvije godine i obuhvatila je do sada 246 koncerata, inkasirala je impresivnih 737 milijuna dolara. Kad se zna da je do kraja turneje ostalo još devet koncerata, očito je da će se rekord i te kako „debelo“ premašiti. Dosadašnji rekorderi su bili U2 i turnejom iz 2011. godine, kad su inkasirali 736 milijuna dolara.
Danas smo u stilu, koncerti i lova!
Nakon 37 koncerata Paul McCartney je sa svojom „Freshen Up“ turnejom do sada inkasirao ravnih 129 milijuna dolara, s prodanih 928 252 ulaznica. Ovo ga smješta unutar deset najuspješnijih prema Billboardu! (a tek mu je 70 i neka!)
Weed legenda, Willie Nelson otkazao koncerte najavljene turneje rad iz zdravstvenih razloga.
Devo najavili nastup na Desert Daze festivalu i istovremeno obavijestili medije da će im to vjerojatno biti posljednji nastup.
Nevoljama nikad kraja, kad Murphy hoće, onda hoće. Nakon peripetija s organizacijom turneje, The Allman Betts Band su prebacili više od 30 koncerta na druge datume, jer je Devon Allman svršio u bolnicu na operaciju slijepog crijeva. Odgođeni koncerti su se trebali održati u USA i Europi.
Ogranak korporacije Warner Brothers, Warner Music je objavio rezultate kvartalnog poslovanja. Iako očekivano, ipak nisu očekivali toliki rast streaming, koji je samo u četiri mjeseca narastao za dvocifreni broj i time zaokružio prihode na jednu milijardu dolara. (koliko je rast streaminga u brojkama, za sada ostaje tajna!)
Santana je objavio datume održavanja intimnih koncerata u Las Vegasu za sjedeću godinu. Kako su svi ovogodišnji „resident“ koncerti bili mjesecima unaprijed rasprodani, Santana nije imao dilema za sljedeću godinu. Istovremeno je u medije plasirao datume predstojeće turneje.
Byrd NO MORE!
Roger McGuinn je odbio bilo kakvu mogućnost ujedinjenja s David Crosbyjem i ponovnom oformljivanju legendarne grupe Byrds.
Dušan Kojić Koja, (Disciplina kičme), doživio moždani udar i nalazi se u bolnici u induciranoj komi.
——————————
Nova prog / underground izdanja:
Imagin’Aria – “Exeligere”
ESP Project – “The Rising”
Different Light – “Binary Suns (Part 1 – Operant Condition)”
25 Yard Screamer – “Natural Satellite”
CIRKUS – “Voodooland”
——————————
Copyright ©2019 Music LP Underground®, Sva prava pridržana