Kada sam vidio da je Joe Bonamassa zakazao koncert u Rostocku, bio sam u nedoumici da li da idem na koncert. Iskreno Bonamassu sam slušao onako usput sve tamo do albuma „Live at Carnegie Hall“, te uz grupu Black Country Communion.
Istine radi B.C.C. guštam slušati i osobno ih smatram jednom od rijetkih grupa koje nešto vrijede, a da su nastale u 21. stoljeću.
Naposljetku sam prelomio i kupio kartu za koncert koji je pompozno najavljen kao „Best Guitar Event of Year“.
Karta je kupljena 20-tak dana prije koncerta i to u sretan čas, jer su skoro sve karte bile rasprodane. Uzeo sam sebi malo za domaći rad preslušati albume Joe Bonamassa-e . Skoncentrirao sam se najviše na zadnji album „Redemption“ .
Mogu reći da je album izvanredan. Ima samo jednu manu, jednostavno se ne uklapa u trenutni muzički izričaj. Trenutni mislim na masu sintetičko generiranih zvukova i nekontrolirane distorzije (buke) koja je postao prevladavajući faktor u današnjem roku i derivatima istog.
„Redemption“ je album koji kao da je po muzičkom izričaju nastao na prijelazu 70-ih u 80-te.U svakom slučaju iako je ovo članak o koncertu dati ću sebi slobodu i toplo preporučiti slušanje ovog albuma.
Koncert se održao u Stadthalle u Rostocku. Kapacitet dvorane je 6400 mjesta, međutim za potrebe koncerta je bio smanjen na 5500 mjesta (sva sjedeća).
Sama dvorana je tipična socrealistička građevina izgrađena još u doba DDR-a, s visokim stropovima. Jako težak prostor za pravilan akustični tretman.
Sama bina je bila strogo minimalistička bez ikakvih video zidova. Taj minimalistički pristup vidio sam ove godine kod King Crimsona, Nick Masona i osobno mi se sviđa. Nema ničeg što odvlači pažnju već samo muzika, muzika…..
Fotografiranje nije bilo zabranjeno, međutim unošenje foto aparata je bilo zabranjeno, tako da, … .
Uz uvodnu špicu iz TV serije „Bonanca“ točno u 20h koncert je počeo u rasprodanoj dvorani.
Bonamassa je uz sebe imao peteročlani prateći bend te dva ženska prateća vokala. Prvi set pjesama je bio s albuma „Redemption“. Posebno je bila dojmljiva izvedba pjesme „Evil Mama“ . Energija koja je dopirala sa scene je bila ogromna.
Kvalitetom zvuka sam bio fasciniran. Jednostavno imao sam utisak da slušam vrhunski hi-fi sistem. Istine radi generalni pokrovitelj turneje je Bowers & Wilkins poznati proizvođač zvučnika. Možda je tu tajna izvanrednog zvuka.
Na spartanskoj sceni Bonamassa je pokazao veliko gitarističko umijeće. U svaku izvedenu pjesmu dodavao je kratke jamove koji su pokazivali da se pred vama nalazi velemajstor.
Njegovo sviranje meni kao laiku je bilo gipko i meko na neki način. Zvuk koji je dolazio s bine bio je moćan, te je on sam stvarao atmosferu u publici.
Negdje na sredini koncerta pri izvedbi rokerske „Slow Train“ poslovično hladna njemačka publika je eksplodirala. Cijela dvorana je ustala i do kraja koncerta publika je bila više nego aktivan sudionik koncerata. S bine su se nastavili slijevati teško metalni rifovi te blues laganice.
Bonamassa je zavladao dvoranom te su standing ovation ponijeli njega i cijeli prateći sastav. Vrhunac cijele večeri je bila blues izvedba pjesme „Nobody Loves me but my Mother“, 12 minutna odiseja u doba kada su bogovi rocka hodali zemljom. Pjesma puna jama i Bonamssinih gitarističkih bravura ostavile su me bez daha.
Primjetna je Bonamassina opsjednutost urbanim bluesom i ranim izričajem hard rocka. Njegovo sviranje i sam muzički izričaj duboko je utkan u ta dva fundamenta rocka.
Sam koncert je bio na neki način posveta B.B. Kingu, Zeppelin-ima i nekim prošlim vremenima. Tijekom svake izvedene pjesme čuo se poneki dobro poznati rif posvete velikanima rocka. Službeni dio koncerta je završio s 15 minutnom izvedbom pjesme „How many more times“.
Nakon cca 120 minuta rock esencije koncert je završio sa letargičnom „Sloe Gin“.
I tu bi bio kraj!
Međutim svaki kraj je i početak nečeg novog. Ovaj koncert mi je približio ovog, slobodno mogu reći, UMJETNIKA. Bonamassa zna svirati gitaru i spada poslije viđenog u prvu ligu gitarističkih heroja, uz bok stare garde Becka, Claptona, Pagea, … .
Istine radi Bonamassa nije baš popularan lik. Njegov bezobrazluk prema muzičkoj industriji (nezavisnost od iste), te u današnje doba ne moderan muzički izražaj, stvorili su od njega nezasluženo crnu ovcu rok muzike.
Njegovo gitarističko umijeće je fascinantno. Ali to umijeće treba vidjeti. Jamovi, solo dionice bez dubliranja i kompjuterski nadosnimavanih dionica treba čuti uživo. Neka buduća vremena će vrednovati Joe Bonamassu na pravi način. Također poslije viđenog i odslušanog Bonamassa ima jednog poštovatelja više.
Zamjerka?
Ima zamjerka i to uočena na skoro svim koncertima. Fali koji decibel više. Primjećujem da je to kao neki trend, ne puštati baš “full power”. Iskreno nikome se neće oštetiti sluh od 2 sata grmljavine sa scene, ali takav je trend i to mi je generalna zamjerka na sve posjećene zadnje koncerte.
I na kraju dajte Bonamassi šansu, izvanredan je.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Povezani članci
Zagreb, Kino SC
10. Ožujka – 2024.