Roger Waters – Zagreb, Arena / 06. Svibnja-2018.

Kad se spomene Roger Waters onda se točno zna što se govori i o čemu se radi.

Dugogodišnji politički aktivizam, koji je u nekoj paraleli s kreativnim procesima, stvorio je od njega neku vrst Don Quixotea ovog stoljeća.
Ne zato jer juriša na vjetrenjače, što djelomično i jest, ali ponajviše jer je de facto sam na sceni na kojoj je nekada raslo “tisuće cvjetova bunta”.
Bivajući posljednji i jedini preostali od cijele armije umjetnika koji su svojim radom kanalizirali buntovništvo prošlog stoljeća i drmali temelje establišmenta, Waters u neku ruku djeluje redikulozno u svojim nastojanjima da prenese poruku koju osim njega nitko ne prenosi, a rijetki uopće razumiju.

Poruke su naslonjene na legislativu i opus matične grupe Pink Floyd. Za ovu turneju i na ovom koncertu, isporučene su većinom s albuma “Dark Side of The Moon”, “Wish You Were Here”, “Animals” i najnovijeg solo ostvarenja, “Is This the Life We Really Want?”.

Arena Zagreb se punila kao da nije na kontinentu već na moru i nosi ime „Split“, jer iako se zna da Waters počinje svoje koncerte točno u zakazano vrijeme, u osam sati su na tribinama pa i na parteru zjapile “debele” praznine.
No tijekom koncerta se manje više sve popunilo, te s te strane organizator može biti zadovoljan.

Od samog otvaranja koncerta temom “Breathe” Waters ne ispušta uzde iz ruku i sigurnom rukom ga vodi prema kraju dva sata kasnije.
U ta dva i nešto sata je izveo “greatest hits” Pink Floyda, pomno odabran da bi se fokusirao i podcrtao poantu svog bunta i protesta.

Kao i uvijek, koncert je bio podijeljen u dva dijela, dva posve medijski različita.

U prvom je izvodio materijale s “Dark Side .. „ i nekoliko kompozicija s posljednjeg solo albuma „Is This the Life We Really Want?“, te jednom zakoračio u prazno s “Wish You Were Here”. Pomalo deplasirano ili još bolje, populistički, ali ne i konceptualno korektno. “Wish You Were Here” jednostavno nije legla u ovakvoj konstelaciji kompozicija, ali ni ritma koncerta.

Ono što moram istaknuti u prvom djelu jest njegova verzija kompozicije “One of These Days”, kojom je u biti napravio “debeli” korak natrag, smjestivši je u okruženje u kojem bi Syd dobro funkcionirao ili pak bez njega, na nivo demo snimke.
Interesantna verzija i pomalo bizarna, jer veoma se dobro zna da je ova kompozicija “anchor” svakog djela koncerta u kojem se izvodi.

Prvim je djelom Waters u biti zagrijavao publiku, jer drugi je dio koncerta bio u najmanju ruku, impresivan.

Smjenjivali su se vrhunci večeri, jedan za drugim, projekcija na ogromnom panelu iza pozornice je cijelim koncertom pričala svoju priču i u ovom je djelu dala još jednu multimedijalnu dimenziju.

Kompozicije s albuma “Animals“ su zauzele istaknuto mjesto.
“Pigs (Three Different Ones)” i “Dogs” su bili ti koji su ponijeli auru vrhunca, kako tog djela koncerta tako i cijele večeri.

Iako scenski osiromašena u odnosu na američku turneju, ipak je spektakularnost predstave veličanstvena.

Rekonstrukcija tvornice s dimnjacima posred dvorane ispod stropa, “dron pig” koji je odradio šetnju po dvorani iznad auditorija, … i još mnogo toga.
Sve u svemu, praznik za oči i uši.

I kad je sve trebalo biti kao gotovo Waters je primio desetominutne ovacije koje su jednostavno morale ganuti svakog u dvorani.
Stajao je bez riječi pod bijelim svjetlom reflektora i primao gromoglasni pljesak okupljenih koji su nakon nekog vremena počeli skandirati, a potom se dvoranom prolomio huk udaranja nogu u pod.
Monumentalno, dirljivo, životno i nadasve, SVE!!

Waters je okorjeli profesionalac, pola stoljeća na pozornicama, vidio je i proživio sve i svašta, i u tim je trenucima nemoguće reči da li glumi ili stvarno proživljava sve to skupa.
Ovo neka ostane na njemu da se izjasni jednog dana.

Završetak koncerta je pak protekao u apsolutnom trijumfu, počevši s “Mother”, „Us And Them“ i završivši dakako s “Comfortably Numb”

Sve su kočnice popustile u tim trenucima i katarza okupljenih je došla do svog vrhunca.
To je bilo to!

Bisa nije bilo, a nije se ni tražio, jer svaki zvuk nakon zadnje odsvirane note bi bio suvišan.

Roger Waters je bio, održao koncert i otišao u sljedeći grad na sljedeći koncert.
Svojom pojavom najviše budi tužna sjećanja na ono “kako je nekada bilo” i budi veoma malo nade u to, “kako bi moglo biti“.
Nažalost!

U svojim sedamdesetim godinama poprilično lako podnosi pozornicu, ali glas ga ipak napušta.
Bolje i glas nego volja za borbom!

“Us+Them” je predstava koja je zamišljena kao komad protesta protiv kapitalizma, političara i svega vezanog uz današnji moderni svijet visoke politike i represivnog aparata koji joj služi da bi ostala na vlasti.
Dok je na “The Wall” turneju Waters isporučio konceptualnu predstavu, u kojoj je poentirao poruke iz albuma “The Wall”, ovim koncertom aktualne turneje je donio nešto sasvim drugo. Poruke ili poruka je bila zapakovana u niz kompozicija koje nisu tvorile performanse, već punokrvni rock koncert.
I u tome je razlika između onog prije i ovog sada.

Waters je ostao isti, čovjek je od krvi i mesa i vjerojatno će još neko vrijeme šetati pozornicama šireći svoju poruku i debljajući svoj bankovni račun, publika će i dalje biti zadovoljna i puniti dvorane.

I onda će jednog dana Waters otići, ali Orwellova priča ostaje, nikad stvarnija i nikad jezovitija.
I tko će onda uprijeti prstom i kazati, tko je Pas, a tko je Svinja?

Ovca to sigurno neće!