Eric Clapton & JJ Cale!

Čudnovata priča!

Čudnovata je ovo priča. Da je netko napisao roman s ovim sadržajem, rekli bismo da pisac ima bujnu maštu. Za razliku od imaginarnih likova i imaginarnih radnji, ovi likovi i njihova djela su stvarna i istinita.

Priča ima dva glavna lika, Eric Claptona i JJ Calea. Dva imena koja u šezdesetima nisu imala skoro pa, apsolutno ništa zajedničkog, osim neke tanke niti koja se zvala blues.

Eric Clapton je bio bog gitare, idol i ikona rocka, a JJ Cale skoro pa anonimni glazbenik američkog srednjeg zapada, koji je pisao pjesme koje nitko nije slušao. Bio je to kontekst u kojem su ova dva imena bila nespojiva i bilo kakvo povezivanje bi izazvalo podsmjeh.


Eric Clapton & JJ Cale – “Anyway The Wind Blows” / (Live From San Diego)

Idemo na početak.
A početak priče o ova dva glazbenika seže daleko u rock prošlost, točnije, priča počinje negdje početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Po raspadu grupa Cream i Blind Faith, Eric Clapton je bio na dnu. Slavljen kao božanstvo, pa i prihvaćen kao bog i mesija rocka, Eric je dotakao dno heroinske ovisnosti, prodajući i posljednje što je imao – svoje gitare. Da bi se koliko toliko održao na životu, svira s malo poznatim sastavom Delaney & Bonnie & Friends. (dodatak „Friends“ je u stvari bio Clapton). U kojem je stanju bio, slikovito govori činjenica, da je za vrijeme nastupa sjedio iza zavjese, kako ga se ne bi vidjelo.
Bila je to u neku ruku ironična situacija, kad publika, uglavnom velikim djelom njegova, nije imala pojma da joj svira Eric Clapton. U radu s ovim sastavom, pogotovo u komunikaciji sa Delaneyom dolazi do neke sasvim drugačije muzike, koja ga uskoro opsjeda. Upoznaje se sa opusom JJ Calea i Tulsa stilom.

Eric će i dalje nastaviti u nekom polu „hard“ stilu, no stalno napominjući da je njegov životni stil u bluesu i laid-back pristupu ovoj formi. No, svi su htjeli ono po čemu je postao to što jest – žestoki agresivni blues duboko zakovan u rock formi.

Djelomično su to i dobili izlaskom remek djela „Layla and Other Assorted Love Songs“.


Eric Clapton & JJ Cale – “After Midnight & Call me the Breeze”

Bio je to posljednji veliki album te faze Claptonovog stvaralaštva, jer nakon njega u potpunosti skreće u neke druge vode, u kojima pliva zajedno s JJ Caleom, čiji opus počinje dominirati glazbom koju izvodi i stvara. U tolikoj mjeri, da od njega uzima možda svoje najveće hitove, „After Midnight“ i „Cocaine“. Ukratko, bilo je to vrijeme potpunog izlječenja od ovisnosti i velikog povrataka ovog velikana. Ili kako je sam Clapton izjavio, JJ Cale mu je svojom muzikom ukazao put u tamnoj fazi njegovog života i ponovo upalio svjetlo koje ga je izvelo iz paklenog tunela droge. (Stoga, u ovom kontekstu, nije ni čudo da ga naziva svojim starijim bratom.).

Učestali kontakti su 2006. godine urodili i zajedničkim albumom „The Road to Escondido“, koji pobire lovorike i 2008. godine osvaja „Grammy“ za najbolji moderni blues album.

Interesantno je u ovoj korelaciji umjetnika postavit i sam karakter JJ Calea i Eric Claptona. S jedne strane, Eric Clapton, perfekcionista i blues artist u duši, manijakalan u pokušajima da ostvari ono što je naumio (govorim o sviranju), dok s druge strane imamo čovjeka koji, bar se tako čini, stvara lakoćom koja je jednostavno nepomnjiva i kojem je životni moto “I am too busy doing nothing!”. I pored tih naizgled nepremostivih razlika, odnos Claptona i JJ Calea je bio odličan.

JJCaleJJ Cale je otišao na put bez povratka 2013. godine i kako je sam Eric rekao, veoma teško je podnio gubitak bliskog suradnika i još većeg prijatelja.

Već nakon par mjeseci od njegova odlaska, Eric Clapton počinje okupljati ekipu koja bi odala počast JJ Caleu i njegovom opusu. Bilo je potrebna skoro godina dana da bi se projekt osmislio, realizirao, mobilizirali svi suradnici i dakako, snimilo dovoljno materijala da pokrije bar dio opusa JJ Calea.

Govorim dio, jer na albumu nema njegovih najvećih hitova „After Midnight“ i „Cocaine“. Eric je ovo vjerojatno izveo namjerno, kako bi širokoj javnosti pokazao da JJ Cale nije samo „Cocaine“ ili „After Midnight“. Ako se mene pita, pun pogodak.

Album slušam već satima, u toplo ljetno predvečer, kad i pišem ovaj mali osvrt. Ne znam što je JJ Cale imao na umu kad je stvarao ovu muziku, no za mene, imao je ispred sebe pogled na otvoreno more i šum valova u ušima.

Ovo i jest možda najveća vrijednost muzike ovog velikana dvadesetog stoljeća. Njegove kompozicije se mogu mijesiti po nahođenju, a isto tako, svatko ih može interpretirati na svoj način, kako muziku tako i tekstove, koji su višeznačni u svojoj jednostavnosti. (Kao i sam ukupan izričaj).

Grubo je reći, ali ako je bilo potrebno da jedan bog potone, da bi se svijetu ukazala dva umjetnika od krv i i mesa – „so be it!“


 Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.

I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.

Povezani članci