Evil Blood – Split, MK EKS / 09.Lipnja-2017.

Evil Blood je uskrsnuo u obliku power tria i održao koncert u, a gdje drugdje nego u klubu MK EKS.

Ovaj se bend već desetljećima provlaći kroz našu teškometalnu scenu i ovih dana pokušavaju vratiti nekadašnje pozicije u nešto izmijenjenom sastavu.

U trio formaciji, predvođeni Denis Harrisom (ex Gabrić) aka, Bat Connanom na gitari i vokalu, Nenadom Begom na basu i Toni Silobrčićem na bubnjevima elegantno plove teškometalnim vodama i bez nekih većih teškoća savladavaju grebenaste pasaže zahtjevnih dionica, poglavito u ritmičkom dijelu.

Denis, Bego i Toni su pružili dobru teškometalnu predstavu miješajući trash, speed, ali i dašak heavy rocka, poglavito u konceptualnom djelu.
O kompozicijama je izlišno govoriti.
Mahom su podređene žanru, te stoga ulazimo u polje ukusa, a o njemu, bar ja ne želim raspravljati.
To nek’ rade “učene” glave!

Koncert je počeo u već užarenoj atmosferi kluba, u koji se natiskalo mnoštvo, tako da s te strane, Evil Blood može biti zadovoljan. Doduše, ne govorimo o tisućama, ni o stotinama, već jednostavno, prostor kluba je bio dobrano (pre) punjen.
O brojevima nekom drugom prilikom.

Bend je na koncertu isporučio manje više sve autorske kompozicije, tako da s te strane i nije bilo nepoznanica.
I za površnog poznavatelja grupe, a tu spada i autor ovih redaka, koncepcija koncerta je jasna i čista.
Tko voli nek’ izvoli!
I publika je „izvolila“!

Atmosferu je dodatno pregrijala kompozicija “Paranoid”, koju su izveli negdje po sredini koncerta i mogu reći, onako iskrenošću onoga koji je odrastao uz nju, bila je vraški dobro izvedena.

I kad o tome, i ma koliko šutjeli kad o metalu i njegovim derivatima govorimo, pored isprazne motorike i bjesomučnog šetanja po vratu gitare ili kožama bubnjeva, neophodna je doza lucidnosti i kreativnost koja će sve skupa smisleno kanalizirati.
Ne malo grupa u ovom žanru bjesomučno kreće tim stazama ne primjećujući da su samo jedni od stotinu tisuća koji se pokušavaju nametnuti prvenstveno tehnikom, a tek potom nečim suptilnijim od toga.

Evil Blood, bar u ovakvom sastavu, je izbjegao tu zamku, ali ne po cijenu banaliziranja svirke na nivo muzikalnih ameba.
I dalje su zadržali svoju tehniku, pa i virtuoznost, ali su je prilagodili izričaju i zapakovali kompoziciju u dobar, teški metal koji očito pada na plodno tlo.

Sam koncert mi nalaže da se osvrnem pojedinačno na svirku, bez namjere za dižem u zvijezde ili da kudim (“tko sam ja da im sudim!”).

Svo troje aktera suvereno barata svojim instrumentima i nisu za ništa postali naše legende.
Da, rekao sam legende, jer uz malo marketinški mudrog pristupa, svaki od trojice bi mogao postati mala urbana legenda.
Nažalost, daleko smo još od toga i takvog pristupa.

Stoga, s moje strane samo par crtica

Denis Harris (ex Gabrić), aka Bat Connan je neosporni lider i lokomotiva benda kojeg pokušava ponovo revitalizirati na našim prostorima (u različitim inkarnacijama i imenima, u Škotskoj je živ cijelo vrijeme).
Bez velike mudrosti isporučuje rifove i kratke sočne solaže kojih se ne bi posramili daleko razvikaniji gitaristi ovog žanra. Dakako, sve je upregnuto unutar okvira izričaja, tako da jednostavno s te strane moramo i sebi nametnuti iste kako bi shvatili i time mogli valorizirati isporučeno.

Nasuprot njega, Bego, s svojim basom i njegovih šest žica.
Iako je sjedeći odradio koncert, „bilo ga je na sve strane“.
Svirkom je još jednom pokazao i dokazao da je malo ovakvih basista na ovim prostorima. I kad je on u pitanju, moram podcrtati lakoću kojom izlaže dionice, dozu mašte koju “upucava” kroz njihovo izvođenje i nadasve, sveprisutnost u (genetski siromašnom) izričaju ovog žanra.

I posljednji, ali ne i manje bitan, Toni Silobrčić za bubnjevima.
Moram priznati, iznenađenje!
Znam da je bio prvi, originalni bubnjar benda, ali do sada sam ga vidio u sasvim drugačijim formacijama i okruženjima, te mi je ovaj koncert bio dobra prilika da ga upoznam i s „metalne“ strane.
Ritmički je besprijekorno odrađivao svoj dio posla, ali i više od toga.
Povremenim (meni tako dragim) izletima bi rasturao sliku i ponovo je slagao povratkom u kontekst. Nisu to bile solaže, niti beskonačni breakovi, već jednostavno niz udaraca koji bi izmakli konceptu i prebacivali ga van dogovorenih granica.
(Teško je ovako riječima opisati taj osjećaj, ali ako imate prilike ga poslušati u ovakvoj formaciji, obavezno to učinite i odmah će te shvatit što pokušavam reći.)

Trio jest u pokušaju re-uniona originalnog benda, iako je umjesto Bege na basu bio Vuco, te bi ovaj koncert mogao biti dobar uvod u taj proces.
Iz nekoliko razloga.
Prvo i najvažnije, publika je gladna ovakvih teškometalnih senzacija koje djeluju na lokanoj razini, a kvalitetom su daleko iznad nje.
Shodno tomu, kad na koncert dolazi publika koja poznaje muziku i refrene, onda je to veliki adut u rukama umjetnika i samo o njima ovisi kako i kada će ga kapitalizirati.
I posljednje, ali ne i najmanje bitno, trenutno u Splitu i okolici ne djeluje bog zna koji broj dobrih sastava ove provijencije, tako da je svako okupljanje ili re-uninon i više nego dobrodošao.
Prostora za svirku ipak ima, samo ovisi hoće li organizatori prepoznati trend i ugrabiti priliku.

Zvuk u klubu nije loš, iako, hm, osobno ne bih imao ništa protiv da je bio koji decibel više. (Znam, nakon Swansa ništa nije dovoljno jako, ali, ipak je ovo metal.)

Publika, veoma zahvalna i veoma respondibilna. Začudilo me je kad sam vidio i čuo koliko publika pozna repertoar benda, koji je nestao sa scene negdje kad se većina još nije ni rodila.
Čudni su ti metalni putevi!

Ikonografija je bila primjetna i na svima se vidjela pripadnost.

Prst gore za splitsku publiku!