No Banner to display

Koncerti

Špurijus – Split, Circus (Monty Python) / 22. Rujna-2018.
ŽEN – Split, Circus (Monty Python) / 29. Rujna-2018.
Son Lux – Zagreb, Tvornicai kulture / 07. Listopada-2018.
Spain – Zagreb, Tvornica Kulture / 11. Listopada-2018.
Jethro Tull – Zagreb, Dom Sportova / 13. Listopada-2018.
David Garrett – Zagreb, Arena / 13. Listopada-2018.
Life Of Agony – Zagreb, Tvornica Kulture / 24. Listopad-2018.
Parni Valjak – Zadar, Arsenal / 26. Listopada-2018.
Trio Trabacool – Split, Circus (Monty Python) / 30. Listopada-2018.
David Eugene Edwards / Alexander Hacke – Zagreb, Tvornica Kulture / 06. Studenoga-2018.
Josipa Lisac – Zadar, Arsenal / 10.Studenoga-2018.
Armored Saint – Zagreb, Močvara / 10. Studenog-2018.
Wayne Kramer (ex-MC5) – Budimpešta / 24. Studenog-2018.
Clutch – Zagreb, Tvornica Kulture / 09.Prosinca-2018.
The Dead Daisies – Zagreb, Boogaloo / 11. Prosinac-2018.
A Perfect Circle – Beč / 16. Prosinca-2018.
Velvet Insane – Zagreb, Hard Place / 10. Siječnja-2019.

Emisije

MASTERS OF REALITY – “SUNRISE ON THE SUFFERBUS”

Remek djelo? … pa da!!

U ovoj emisiji predstavljam pomalo neobičnu grupu, Masters of Reality i njihov drugi album “Sunrise on the Sufferbus”.

Razlog predstavljanja u ovoj emisiji nije samo u Ginger Bakeru, već i u želji da malo izađemo iz okvira sedamdesetih godina.

Kad već spominjem Ginger Bakera, nije naodmet kazati da je taj čudnovati bubnjar dao svoja najbolja ostvarenja kad od njega to nitko nije očekivao, i kad je veo zaborava već polagano padao na njegovu karizmu i umijeće sviranja.

Ginger Baker je na snimkama grupe BBM uspješno popunjavao sve rupe u zvučnom zidu i isto tako, na svoj osebujan način pridonio u skoro svim temama sa onim magičnim dodirom, tako svojstven samo velikima.

MAster of RealityNa ovom albumu, kojeg ćemo u cijelosti poslušati, albumu koji je nastao prije formiranja grupe BBM, Ginger Baker dosiže jedan od vrhunaca svog umjetničkog života, dakako, uz svo dužno poštovanje opusu grupe Cream i Blind Faith.

Eto, toliko za sada o Ginger Bakeru, vraćamo se grupi Masters of Reality i njezinom opusu.

Ova će emisija isto tako biti malo neuobičajena, jer, da bi vjerno predočili o čemu se radi na drugom albumu, poslušati ćemo dobar dio prvog albuma, nazvan po imenu grupe, te u nastavku emisije, kronološki par kompozicija s ostalih albuma, uz neizbježni komentar.


Masters of Reality je “hard” rock grupa oformljena 1981. godine od strane gitarista i pjevača Chris Gossa i Tim Harringtona.

Band se ponekad smješta u “Palm Desert Scenu”, koja uključuje sastave kao što su Kyuss, Queens of the Stone Age i mnoge druge „Stoner Rock“ sastave.
Ili, kako sami preferiraju da ih se zove, “Desert Rock bands“.

Samo ime benda, Master of Reality, dolazi od imena trećeg albuma grupe Black Sabbath.
Ostaje malo nejasno zašto baš to ime, u stvari, ostaje nejasan kontekst, jer Masters of Reality su daleko od jednodimenzionalne teškometalne grmljavine Black Sabbatha.

Odabir imena biva tim čudniji, ako uzmemo u obzir da su svojim izdanjima pomiješali mnoge stilove, od hard rocka do bluesa, od progresivnog rocka do muzike inspirirane Beatlesima, te od drobljenja country/southern elemenata do usvajanja punk forme i naposljetku, ono što im daje osnovnu boju, avangardni pristup, kako kompoziciji tako i samom izvođenju.

Doista jedinstveni komplot stilova i uticaja, koji kao rezultat daje muziku koju se ne čuje svaki dan.
Taj nesvakodnevni mix daje muziku bogatu, ali ne nakićenu, jednostavnu, ali ne banalnu, daje muziku koja se uvlači pod kožu, doduše ne nakon prvog slušanja, ali jednom kad se naseli, ostaje tu dugo….dugo….dugo.
Dakako, kao rezultat, imamo album kojeg opisuju kao “Cream susreće Stoner Rock atmosferu i Indie Rock sound”.

Sve je počelo 1988. godine kad se stari pajdaši Chris Goss, Tim Harrington, Vinnie Ludovico i Googe, udružuju i snimaju materijal koji će se naći na prvom albumu grupe, nazvan jednostavno, “Masters Of Reality”.

U tom, prvom, razdoblju života benda, na početku, su se nazvali The Manson Family, ali su kasnije izmijenili ime iz razumljivih razloga.
Debut album izlazi i ne pobuđuje neku veću pažnju.

Vjerojatno zbog samog usmjerenja, i sadržaja, glazbena industrija ga ignorira, te album egzistira među malobrojnim poklonicima, koji usmenom predajom šire vijest o njegovom postojanju.

Tako se oko prvog albuma i dan danas lome koplja, kako po pitanju kategorizacije, tako i na kraju po pitanju same kvalitete izdanja. Kvaliteta u stvari nije upitna, već je sporna visina koje dosiže. I da ne bi više “solija” o ovome, poslušat ćemo par odabranih pjesama s prvog albuma, i uvjerite se sami.

Nakon izlaska albuma, uslijedili su povremeni nastupi, ali bend polagano kreće prema hibernaciji.
Goss se posvećuje produkcijskom radu, a do početka 1992. godine, Tim Harrington i Vinnie Ludovico definitivno odlaze, te ostaje dvojac Goss i Googe.

Nije mi poznato kako je došlo do prvih susreta, ali dolazak Ginger Bakera u grupu je izazvao opće iznenađenje i pozornost.
Moram napomenuti još jednom, radnja se događa 1992. godine, dakle skoro 25 godina nakon raspada grupe Cream.
Iskreno rečeno, nikome nije bilo baš jasno o čemu se radi, dok nije izašao rezultat te suradnje, drugi album grupe “Sunrise on the Sufferbus”.

Bivajući označen od znalaca kao remek djelo stoner rocka, od strane establišmenta postaje najpodcjenjeniji veliki album u rock muzici uopće.

Doduše, samim pritiskom fanova, album se penje na Top 10, nošen singlicom “She Got Me (When She Got Her Dress On).”
Grupa na albumu mijenja stil, muzika je više Cream orijentirana, vjerojatno zbog činjenice da Baker svira bubnjeve.
Dakako, uz Chris Gossa na gitari i vokalu, Googea na basu, sam koncept benda je istovjetan konceptu Creama.

Na albumu su bluzijom obojali McCartneyja, uz teške rifove i sarkastične tekstove, podsjetili na Led Zeppelin, ali opet miljama daleko od njih.
Možda bi najbliži opis bio, Led Zeppelin susreću the Doorse, i to sve zapakovano u Masters of Reality osebujni stil.

Ima tu još jedan moment, za mene osobno, pored sviranja Bakera, možda i presudan kad govorim o ovom albumu.
Naime, cijelim albumom, na veoma sofisticirani način, provlači se duh Pere Ubua.
Bez neke direktne veze, povezani samo sa “onim posebnim-avangardno, neuhvatljivim feelingom”, Masters of Reality ovim albumom de facto postaju Pere Ubu Stoner Rocka.

MastersOfReality

Pjesme kao što su “She Got Me”, “Jody Sings”, “Ants in the Kitchen”, “V.H.V.” i da ne nabrajamo više, čine ovaj album jedinstvenim doživljajem za slušanje.
Nevjerojatna lepeza uticaja, umiksanih stilova, spojenih i sjedinjenih izričaja u jedan novi zvuk, čini ovaj album ono što je – remek djelo svog vremena, smještali ga u Stoner Rock ili Desert Rock ili jednostavno u Rock.

Kad govorimo o tome, zbog same anonimnosti albuma, i recenzije su specifične.
Čudnovata je bila jedna recenzija na koju sam nabasao pripremajući ovu emisiju. Kratka, jezgrovita i veoma simptomatična za cijelu atmosferu koja se stvorila oko ovog albuma.
Ide otprilike ovako:
Pitanje: Kako ćeš napraviti blues/rock album koji ima svoj apsolutno originalni zvuk i time postaje bezvremenski u povijesti.
Odgovor: Ti si Chris Goss!

Još jedna mala napomena prije nego krenemo sa albumom.
Radi se o pjesmi “T.U.S.A.”, u kojoj vokal preuzima Ginger Baker, naričući nad sudbinom Amerikanaca, koji ne znaju spremiti pošteni engleski čaj.
Sarkastičan tekst, više upire prstom u samu Englesku nego kritizira Ameriku.
O tekstovima s ovog albuma bi se dalo i te kako razglabati, ali o tome nekom drugom prilikom.
Eto, bio bi to tekstualni uvod, a sad kreče album – Masters of Reality i album “Sunrise on the Sufferbus”.


Album je prošao kao i prethodni, što će reći, skoro nezapažen.
Doduše, kao što smo rekli, nošen singlicom, penje se na top liste, ali ne ostavlja nekog traga.

Da ne ispadne da sam subjektivan u ovom ocjenjivanju, evo još jednog citata, razočaranog kritičara koji je bio veoma jasan pri ocjenjivanju ovog albuma.

Kaže, citiram: “Vjerojatno najignoriranije i time najpodcjenjenije remek djelo u povijesti rocka. Još uvijek vjerujem da će čovječanstvo riješiti problem prenapučenosti planete i globalnog zagrijavanja, te da će biti u mogućnosti kolonizirati susjedne planete i da će se “Sunrise on the Sufferbus” prodati u 10 milijuna primjeraka i zauzeti svoje mjesto na prvih 10 najboljih albuma svih vremena.”

Eto, treba li još nešto dodati ovome.

MAter off Reality in

S moje strane, bez namjere da se ponavljam, ovaj album ostaje u mojoj kolekciji kao vjerojatno najbolji i najjasniji primjer kako bubnjanje u rocku treba izgledati.
Jer kako Baker svira na ovom albumu graniči, ne samo sa genijalnošću, već i donosi ogromnu količinu lucidnosti majstora koji se vinuo u, čak i za njega, nepoznate visine.
Slušajući ga na ovim snimkama, jednostavno se nameće onaj epitet, najbolji, najveći, najmaštovitiji, naj naj….
U tim trenucima čak i veličine poput Ian Hisemana, Carl Palmera ili Billy Cobhama, zvuče pomalo blijedo. Znam da je to osjećaj trenutka, ali to je tako.
Ginger Baker je na ovom albumu dao ono što nitko osim njega nije mogao i time u potpunosti zaokružio zvučnu sliku ove postave Masters of Reality, dajući im nesvakidašnji i nadasve puni zvuk.
Ono što je Baker dao na ovom albumu će vjerojatno ostati highlight njegova umjetničkog života.
Neću više o Bakeru, ipak san malo pretjera, ali poslušajte ga. Ne čuje se svaki dan ono što je otisnuto na albumu.
Škola za sve generacije!

Ginger Baker napušta band nakon godine dana provedenih u njemu, a na njegovo mjesto dolazi Victor Indrizzo, bubnjar Circus of Powera i Samiama.

Nakon ove epizode sa Bakerom i albumom “Sunrise on the Sufferbus”, Masters of Reality nestaju sa aktivne scene.
Goss se posvećuje produkciji drugih bendova, dok se Googe prepušta meditaciji.

1997. godine imaju kratki izlet na sceni, kad se pojavljuju u noćnom klubu Viper Room u vlasništvu Johnny Deppa. Nastupi rezultiraju  albumom uživo “How High the Moon”, na kojem se pojavljuje vokal Stone Temple Pilotsa, Scott Weiland u pjesmi “Jindalee Jindalie.”
Često sam nalazio podatak na netu da je ovaj album svrstan među najbolje žive albume ikada snimljene. Nažalost ne mogu ni potvrdit ni negirat ovu tvrdnju, jer ga nisam imao prilike poslušat, ali nikad nije kasno.

Napokon, 1999. godine, bend izdaje treći album “Welcome to the Western Lodge”.
U stvari, teško je reći bend, jer se radi o dvojcu, Chris Gossu i John Leamyu, dok im se samo na jednoj pjesmi pridružuju Googe i Victor Indrizzo.

Master in

Album ponovo prolazi kako prolazi, noseći sa sobom još jedan veliki poen Gossu u njegovoj viziji avangardnog rocka.

Ponovo Masters of Reality upada u hibernaciju iz koje se budi 2001. godine, kad Gossova veza s Queens of the Stone Age rezultira izlaskom novog albuma, “Deep in the Hole”.

2001. godine izdaju živi album “Flak ‘n’ Flight.”

Chris_GossPeti album “Give Us Barabbas”, izdaju 2004. godine.
Album je u stvari više kolekcija ispuštenih pjesama s prijašnjih albuma, nego originalno ostvarenje.

Novi album s friškim materijalom izlazi 2009. godine.

“Pine/Cross Dover” izlazi kao koncept album, podijeljen u dva djela, „Pine“ i „Cross Dover“.
Album predstavlja još jedan biser u nizu Gossovih ostvarenja.
Teško je ovako u par crtica oslikat album, te stoga nećemo niti pokušat, nego ćemo umjesto toga poslušat temu “King-Richard-TLH”.

Masters of Reality su bili sudionici koncerta na kojem je odana počast George Harrisonu povodom njegove smrti.

Na koncertu je svako obradio po jednu temu iz bogatog Harrisonovog kataloga.
Goss je odabrao temu “Devils Radio”.
Poslušajte kako je obradio.

“Devils Radio” je bila ujedno i posljednja muzička tema u emisiji.

Masters of Reality u stvari i nije band.
To je projekt jednog čovjeka – Chris Grossa.

Kao pjevač, kompozitor, gitarist i producent Chris Goss, je uvijek uspijevao oko sebe okupiti ekipu koja je u tom trenutku bila ono što je on zamislio kao pravac kojim band treba ići.

I u tome je napravio djela koja se mirne duše mogu ubrojiti u najbolja ostvarenja dekade pa i šire.

Kao što smo se uvjerili, svaki album je različit, svaka kompozicija na albumima je različita, od balada preko psihodeličnih tapiserija do freakovskih gitarskih izleta.

Nažalost, Masters of Reality su slabo poznat sastav, najviše radi samozatajnosti glavnog projektanta.
Čak je Goss poznatiji u muzičkim krugovima kao producent nego kao spiritus movens Masters of Reality.

Ironija ili ne…tko zna..!?

Znam samo jedno i to sigurno – Goss je uvijek znao što radi !

Eto!


Kupite album grupe Masters of Reality

Related Posts

Jerko JakšićJerko Jakšić // 28.01.2015Pregledi: 578

Flash news

Još jedno izdanje u povodu 30 godina od izlaska originalnog albuma .Ovaj puta ANTHRAX i njihov četvrti studijski album “State of Euphoria”.
Izdanje kreće u prodaju 05. Listopada.
Svečano izdanje će biti lansirano kao dupli CD, dupli vinil i kao limitirano izdanje žutog vinila.
DSL Dire Straits Legacy, kojeg sačinjavaju četvorica bivših članova originalne grupe (Alan Clark, Danny Cummings, Mel Collins i Phil Palmer) upravo kreće na prvu sjevernoameričku turneju.
Iako nije potvrđeno službeno, AC/DC rade na novom albumu. Koliko se za sada zna, materijal će bit sazdan oko rifova nastalih iz suradnje Angus i Malcolm Younga, a koji su nastali prije poprilično godina. (Malcolm je preminuo prošle godine!)
Bad Company najavili turneju po Americi. Tijekom turneje će kombinirati nastupe s Lynyrd Skynyrd i jedan nastup s Cheap Trick. Dakako, veći dio turneje će biti u solo aranžmanu.
Mick Ralphs neće krenuti s pajdašima radi zdravstvenog stanja, tako da će od originalne postave na pozornici biti samo Paul Rodgers i Simon Kirke (Boz Burrell je preminuo 2006. godine!)
Burt Reynold – R.I.P.!
Smoky odlazi u povijest!
Preminuo veliki šmeker filmskog platna iz prošlog stoljeća.
Conway Savage – R.I.P.!
Preminuo Conway Savage, pijanist grupe The Bad Seeds.
Conway je bio dugogodišnji suradnik Nick Cavea i neizostavni član svake njegove turneje.
Robbie Robertson najavio novi solo album. Istovremeno je najavio i obnovljeni katalog matične grupe The Band. Prije par dana je u prodavaonice stigla obnovljena i proširena verzija debut albuma grupe “Music From Big Pink”
BASta!² – “Vertigo”
Ed Wynne – “Shimmer into Nature”
Celeste – “Il Risveglio del Principe”
The Red Masque – “Fathomless”
Tacita Intesa – “FARO”
——————————