Možda će izgledati neobično da na ovom portalu donosim informaciju o nastupu kubanskog ansambla Habana Social Club, jer ruku na srce, današnji latino izričaj ima malo toga zajedničkog s progresivnom muzikom i još manje sa undergroundom.
Samo na prvi pogled!
Latino ritmovi su od ranih šezdesetih prisutni u svim formama rock izričaja, bili oni iznad ili ispod “zemlje“. Nekada manje, nekada više prikriveni, provlačili su se do sredine devedesetih kad se dogodila eksplozija latino muzike uopće.
Kao i uvijek u takvim situacijama, tržište je bilo preplavljeno smećem najniže kategorije, za koje se teško mogla upotrijebiti ta imenica, jer i u smeću se katkad nađe nešto vrijednog.
Ipak, na sreću po umjetnost, tu je dekadu obilježio jedan projekt koji je prvenstveno imao cilj očuvanje kulturne baštine latino izričaja i njegovo promicanje u svijetu.
Ray Cooder, idejni tvorac, realizator i producent projekta Buena Vista Social Club je po tko zna koji put dokazao da je najveće ime u očuvanju muzičke legislative, ma koje vrste ta muzika bila.
Otišao je na Kubu, okupio glazbenike zatvorenog kluba Buena Vista i s njima ušao u studio, bez jasnih kontura i spoznaja o čemu će album biti i što će nositi.
Od tog trenutka razvoj događaja spada u povijest i dio je opće kulture svake iole obrazovane osobe.
Nije bilo sumnje da će planetarna popularnost projekta pokrenuti rijeku muzičkih sljedbenika, koji će na temeljima albuma (i filma) krenuti na svoju ruku u pohod svjetskim pozornicama.
I jedan od takvih sastava ili bolje rečeno ansambala je gostovao u Splitu, na pozornici kina Bačvice. Uobličeni kao Habana Social Club, četrnaest članova ansambla je priredio lijepu predstavu.
Ne, nisam odjednom postao ljubitelj današnje latino muzike i pogotovo nisam izmijenio svoje mišljenje i svoje diskretno pravo da terminu “salsa” negiram pravo na postojanje, jer u originalnom latino izričaju taj pojam ništa ne znači!
Koncert latino muzike naslonjen na Buena Vistu donosi nešto drugo. Donosi bogatstvo ritmova pa i kompozicijskih riješena, koja su utjecala na cijele generacije glazbenika. Drugim riječima, “read between the lines” bi bio najprihvatljiviji opis razloga mog prisustva na koncertu.
I nisam se pokajao.
Dobro, pored atraktivnih plesačica, pored raskošnih ritmova, teško je ostati ravnodušan, tako i da sa te strane “nije bilo loše“.
Sam koncert je protjecao u uhodanom šablonu, o kojem se nema puno toga reći. Latino standardi su se nizali, publika se zagrijavala, da bi na kraju koncerta konačno zaplesala, kako na bini, tako i u gledalištu i ispred njega.
Split se rasplesao i bilo je lijepo vidjeti mlado i staro kako pleše u ritmu i uživaju u trenutku.
Ljestvica kvalitete izvedbe je bila dosta visoko postavljena, pa čak mogu reći , da me je iznenadila profesionalnost izvođača na pozornici.
Što se ne bi moglo reći za tim koji je bio za mix pultom. Kvaliteta ozvučenja je bila korektna, osim u par navrata. Ne znam kome ili ćemu to pripisati, ali u kontekstu koncerta je irelevantno. Broji se ono što dolazi sa pozornice
Dobar prvi dio koncerta mix pult se borilo sa mikrofonijom, da bi u drugom dijelu na trenutak došlo do kolapsa sistema, i veoma kratkog prekida tona sa pozornice. Iako veoma brzo otklonjeno, bacilo je ne baš lijepu sjenu na sam događaj.
Nadalje, redari bi ipak trebali raditi korektno svoj posao, što znači i pratit koncert i zbivanja oko njega, a ne se dovoditi u neugodnu situaciju da tjeraju s pozornice osobe iz publike, koje su izvođači netom pozvali na binu!
I još jedna stvar, pomalo čudna, ali očito je da “master of ceremony” ne vlada bar engleskim jezikom, te je cijela komunikacija s bine išla na španjolskom, koji je manje više svima u publici nerazumljiv. No i mimo toga, komunikacija s publikom nije bila loša, prvenstveno jer muzika ne poznaje jezične barijere.
Publika je bila mješovita i od samog početka veoma je lijepo reagirala na događaje sa pozornice. Očito da je u publici bilo veoma mnogo ljubitelja ovog latino izričaja. Pored toga, trebalo je vremena da se pokrene, ali to je najmanje bitno. Bitno je da su se svi zabavili i za svoje (preskupe!) ulaznice dobili ono što su očekivali!
Sa osobne strane, da, isto tako, dobio sam ono što sam očekivao. Na koncert sam otišao bez velikih očekivanja s namjerom da proniknem u esencu latino ritmova. Jedno je slušati na gramofonu, a nešto sasvim drugo u živo. Živa muzika jest ona koja diše i mijenja se iz sekunde u sekundu, za razliku od polirane studijske koja je na granici sterilnosti.
Iako umivena, muzika koja je isporučena na koncertu jest sadržavala “esencu” stvaralaštva Airto Moreire, jest pokazala izvor na kojem se napajao rani Santana, jest sadržavala temelje na kojima je Chick Corea sazdao svoje remek djelo “My Spanish Heart”, i naposljetku, ono najbitnije, potvrdila je dubinu jednog od izvora najvećeg od najvećih, Miles Davisa!
Meni dovoljno!
Povezani članci
