Fire Rats – Ovčice / 25.Studeng-2016.

Lijek za sumornu večer!

Klub Ovčice su ponovo bile mjesto gdje se trebalo biti!

Ovaj put scenu su zauzeli Fire Rats!

Ime nepoznato čak i u porodičnim krugovima, sve dok se ne razbistri sa imenima.
Power (blues) trio sačinjavaju Yogi Lonich, Boris Hrepić Hrepa i Leo Baltazar.
Aj, sad je malo jasnije. Hrepa / Daleka Obala / Sunnysiders / blues..

A ostali?
Leo Baltazar ne toliko poznat južnije od metropole, ali koliko vidim, ne manje aktivan i kreativan radi toga.
I naposljetku, Yogi Lonich.
Malo je ljudi čulo u Lijepoj Našoj za njega, ali zato da se neka napirlitana starleta samo slikala sa Kim “whatever, svi bi mediji brujali o velikom uspjehu naše dive. (koja btw ni sama ne zna zašto je poznata osim po fotografijama guzica i cica!).

Ovako, samozatajni umjetnici koji su se vinili u visine egzistiraju anonimno među nama.
Tako valjda treba biti u današnje vrijeme instant senzacija i recepta za jela sa salmonelom.

O Yogiju neću ovom prilikom, o njemu imate dovoljno informacija na netu. (ako vas baš interesira, svirao je sa Manzarekom i Kriegerom na istoj pozornici, doslovno je mijenjao Hendrixa u triju sa Mitchom Mitchellom i Billyjem Coxom, …. ovo je samo dio!!)

Dakle, da ne laprdam previše Fire Rats su izašli na pozornici i koliko mi je poznato, počeo je njihov prvi nastup.
Otvorili su ga sa “Wild Think”, a nastavilo se sa još jednom Hendrixovom pjesmom “Castles Made Of Sand”, da bi nastavili u istom stilu sa JJ Caleom i njegovom “Cajon Moon”.

Kako im je ovo prvi nastup, ne bih ulazio u ono “sinkroniziranost, uigranost itd “…, to ću ostaviti za neku drugu priliku.
Ionako je to u ovom konceptu koncerta najmanje bitno.

Ono što jest bitno da je trio pošteno počeo prašiti i za kratko vrijeme su pridobili auditorij, koji je počeo pratiti vokal sa refrenima.

Neobaveznoj atmosferi je debelo pridonio Hrepa, za kojeg sam već otprije napisao da je veoma dobar, ako ne odličan MoC (Master of Ceremony), jer svojim ležernim, pa i flegmatičnim pristupom voditeljskom djelu koncerta daje neformalnu i humorističnu crtu, što pak vodi ukupnom dojmu koncerta kao neformalnom i ugodnom u istom trenutku.

 A u muzičkom dijelu se neformalnost očitovala izvođenjem pjesme “Black Bird” od Beatlesa, kao poklon voditelju kviza u Ovčicama, Denisu Bižaci.

Koncert se bez pauze zahuktavao do točke kad su Leo i Yogi zamijenili uloge. Od tog trenutka poprima malo drugačiji smjer, daleko agresivniji i oštriji.
Leo, aka “Dr Jekyll i Mr Hyde”, se u trenutku iz pristojnog i tihog bubnjara pretvorio u “životinju” na gitari koja je lopatama isporučivala energiju sa pozornice.
Kao lokomotiva je potegao Hrepu i Yogija.

Nakon par kompozicija iz blues/reggae/rock klasik arsenala (“I Shot the Sheriff”,  „Going Down“, ..), Yogi se ponovo prihvaća gitare, a Leo preuzima bubnjeve.

Tada se događa nešto što se rijetko, rijetko, rijetko viđa i na najvećim koncertima (ne mislim pod ovime veličinu dvorane i broj u auditoriju!).

Počelo je „bezazleno“ sa prekrasnim uvodom u Hendrixovu “Little Wing”. Kompoziciju je vodio Yogi i sve je teklo “prema očekivanju” do sola na gitari.

U tom trenutku se Yogiju očito ukazao sam Hendrix, drugog objašnjenja nemam.
Izveo je svoju varijaciju na originalni solo i to tako da bi mu sam Hendrix čestitao.
Yogi je pokazao i dokazao da nije za ništa zauzeo Hendrixovo mjesto u triju Yogi/Mitchell/Cox.
Ušavši u samu esencu Hendrixovog uma i sviranja, uhvatio je “nit” kojom je Hendrix stvorio ovu temu i sam solo.

Nevjerojatno i veličanstveno!
Trenutak za pamčenje!

Suza je sama „kanila“ i otkotrljala se u pivu ispred mene.

Uskoro je ponovo došlo do zamjene instrumenta, između Yogija i Lea, te je bend u toj formaciji priveo kraju koncert.
Doduše, htjeli su ga okončati kad su očito iscrpli zalihu uvježbanijih kompozicija, ali publika im nije dala da siđu sa pozornice.
Bis su odradili na zadovoljstvo prisutnih i na tešku muku ih se pustilo da siđu sa pozornice.

Vatrene Pantagane su zapalile Ovčice i za to su dobili veliki pljesak okupljenih!
Leo, Hrepa i Yogi su svojom svirkom i dušom unijeli radost u srca okupljenih i dakako, na savršeni način razbili sumorno jesensko večer.

Sviraju samo obrade i za sada ništa lošeg u tome.
Potencijal benda je ogroman!
Imati Hrepu sa svime što nosi u torbi je ogroman dobitak.
Imati Lea, lokomotivu, multi-instrumentalistu kojem produkcija nije strana i na kraju, imati samozatajnog i nježnog Yogija, je kombinacija koja bi na dužu stazu mogla uspjeti i sa svojim autorskim kompozicijama.

Mislim da je jasno da me je koncert oduševio spontanošću i neformalnom svirkom, ali isto tako, bilo je momenta kad se „iza horizonta“ naslućivalo nešto daleko veće od prostih reproduktivaca.

Ostaje na njima da odaberu!

Povezani članci